NA DANAŠNJI dan 1920. godine nizozemska je vlada službeno odbila zahtjev Velike Britanije i Francuske da izruči Wilhelma II., cara tad već ukinutog Njemačkog Carstva. Sile Antante htjele su mu suditi za sudjelovanje u Prvom svjetskom ratu kao čelniku Njemačke, no do suđenja nikada nije došlo.

Wilhelm bježi u Nizozemsku

Tijekom jeseni 1918. godine Njemačka je bila u teškom kaosu. Demonstratori su prosvjedovali u svakom većem gradu, hrana je bila nepriuštivo skupa, a vojnici su dezertirali u ogromnim brojevima. Kaiserovi savjetnici shvatili su da je rat izgubljen i nagovorili su ga na abdikaciju kako bi se spriječila potpuna anarhija u zemlji.

Wilhelm je brzinski pobjegao u Nizozemsku 9. studenog 1918. godine. Dva dana kasnije potpisano je primirje u Compiègneu, čime je službeno završio Veliki rat. 

U Nizozemskoj su ga dočekali dužnosnici vlasti i odveli ga u dvorac Amerongen, gdje je proveo prvu godinu u egzilu. Tamošnja vlast vodila je raspravu oko toga što napraviti s bivšim carem te na kraju odlučila pružiti mu utočište. Njegov dolazak bio je vrlo diskretan kako javnost ne bi bila upoznata s novim gostom u Nizozemskoj.

Početkom 1919. godine nitko se još nije bavio Wilhelmom jer je trebalo prvo sklopiti mir sa zemljama gubitnicama. Pariška mirovna konferencija trajala je gotovo cijelu 1919. i na njoj su postavljeni međunarodni zakonski okviri koje je poslije trebalo provesti. Nizozemska delegacija također je sudjelovala na konferenciji, no tamo su bili samo u ulozi promatrača jer su u Prvom svjetskom ratu bili neutralni.

Prema odredbama Versajskog ugovora, Njemačka je bila krivac za Prvi svjetski rat, zbog čega je bivši Kaiser Wilhelm trebao odgovarati međunarodnom sudu koji su vodile Velika Britanija i Francuska. Njihova je diplomacija krajem 1919. godine poslala Nizozemskoj službeni zahtjev za izručenje Kaisera.

Nizozemski odgovor stigao je mjesec dana kasnije i bio je vrlo kratak: "Ne."

Zašto ne?

Premda je u Nizozemskoj u to vrijeme bilo onih koji su simpatizirali Kaisera i Njemačku, glavni razlog zašto su odbili izručiti Wilhelma uopće nema veze s tim.

Nizozemci su odbili predati Nijemca jer su smatrali da moraju odigrati svoju neutralnu ulogu u ratu do kraja. Kada bi izručili Wilhelma Britancima i Francuzima, njihova etiketa neutralne zemlje bi nestala, što ne bi bilo dosljedno njihovoj službenoj politici. 

Ako želimo potražiti dodatne razloge, možemo zaključiti da je postojala određena razina animoziteta prema silama Antante, naročito Velikoj Britaniji jer je njena pomorska blokada u ratu ozbiljno narušila nizozemsko gospodarstvo.

Iako su isprva negodovale i ljutile se na Nizozemce, sile Antante nisu mogle poduzeti nikakve konkretne mjere po pitanju izručenja i pustile su Wilhelma na miru. Dio britanskog vodstva smatrao je da bi suđenje Wilhelmu moglo izazvati negativne osjećaje u dijelu njemačkog naroda te da je zato dobro što je Nizozemska odbila zahtjev.

Lagodan život na imanju

Bivši car živio je mirno u Nizozemskoj do svoje smrti 1941. godine. Zadnjih 20 godina proveo je sa svojom drugom ženom, bogatom udovicom Herminom Reuss. Njegova želja bila je da ga se pokopa u Nizozemskoj, koju je pod stare dane smatrao svojim domom.

Ta želja ipak nije bila samo sentimentalna već i politički motivirana. Bivši car doživio je vrijeme kada je Hitler postao kancelar Njemačke, a o nacistima je mislio sve najgore. Smatrao je da su okaljali njemačku čast, a posebno je bio kritičan prema njima nakon što je Hitler izjavio da ne planira Njemačku transformirati u monarhiju. 

Pokopan je na imanju Doorn, gdje je živio posljednja dva desetljeća. Njegova želja da mu se ostatke prebaci u Njemačku kada se restaurira monarhistička vlast još uvijek je često spominjana činjenica, no četvrta ekonomija svijeta danas je i dalje republika.