SLOM Wall Streeta krajem studenog 1929. bio je označio početak Velike depresije 30-ih godina prošlog stoljeća. Slom je uslijedio nakon razdoblja ekonomskog prosperiteta u 1920-ima, u kojima je standard u SAD-u snažno rastao.

Snažan rast ekonomije je obogatio mnoge ljude, a to je utjecalo na to da burza postane središnji dio američke kulture. "Burne dvadesete", kako se taj period kasnije nazvao, bile su period do tada neviđenog ekonomskog razvoja.

Širenje automobila, kina, radija, telefona, kućanskih uređaja i masovne proizvodnje, uz procese kao što su urbanizacija, konzumerizam i općeniti rast standarda stanovništva, doveli su do velikog optimizma. 

Ubrzo se počelo špekulirati, mnogi su posuđivali novce za kupnju dionica pod pretpostavkom da će cijena dionica narasti, a oni razlikom između kupovne i prodajne cijene zaraditi dovoljno da podmire dug i zarade.

Regulacije oko toga što je na burzi dopušteno, a što nije, bile su minimalne. "Insajdersko trgovanje", u kojem osobe koje su upoznate s informacijama kompanija koje još nisu javne iskorištavaju svoju poziciju (najčešće unutar kompanije) da bi prodavale i kupovale dionice te na tome zaradile, bila je česta i normalna pojava.

Prosjaci, taksisti i čistači cipela su davali savjete o dionicama

Do kasnih 1920-ih su cijene dionica bile su znatno napuhane i stvoren je balon. "Taksisti su vam govorili što da kupite. Čistač cipela mogao vam je dati sažetak dnevnih financijskih vijesti dok je radio s krpom i laštilom.

Stari prosjak koji je redovito patrolirao ulicom ispred mog ureda sada mi je davao savjete i pretpostavljam da je novac koji smo mu ja i drugi dali trošio na burzu. Moja kuharica je imala brokerski račun i pomno je pratila kretanje cijena dionica.

Njezini profiti su brzo nestali u snažnim vjetrovima 1929.", rekao je Joseph Patrick Kennedy ("utemeljitelj" poznate obitelji Kennedy) prema popularnoj anegdoti. Navodno je na vrijeme "izašao iz burze", prije sloma, kada mu je čistač cipela počeo davati savjete oko dionica.

Anegdota vjerojatno nije istinita i Kennedy nikada to nije rekao, ali savršeno opisuje svojevrsnu "burzomaniju" koja je dovela do nastanka, a krajem studenog i pucanja burzovnog balona.

Serija crnih dana

Kad su cijene dionica počele padati, panika se brzo proširila. Nastalo je tzv. "medvjeđe tržište", što je tehnički naziv za situaciju kada burzovni indeks padne za 20 posto i više, a u psihološkom smislu predstavlja prevladavanje panike, straha i opreza, što dovodi do rasprodaje i posljedično nastavka pada cijena.

Crni četvrtak, Crni ponedjeljak, Crni utorak... Dan za danom su se nizali "crni" dani krajem listopada, počevši s 24. listopada. U najgorim danima su burzovni indeksi padali za 10 i više posto, dionice nekih kompanija su postajale bezvrijedne, milijarde dolara bogatstva su nestajale praktički preko noći. Do sredine studenog nestalo je pola vrijednosti na burzama.

Zbog toga što su mnogi posuđivali novac u bankama da bi kupovali dionice, pod pretpostavkom da će cijena vječno rasti i da će lako prodajom dionica po većoj cijeni vratiti dugove, cijeli financijski sektor se našao u problemu.

Investitori u dionice su imali dio novca s kojim su kupovali, u prosjeku 10 posto, a ostatak bi podigli u bankama na kredit. Same dionice bi im služile kao kolateral, tj. način na koji će se banka naplatiti ako se prestane vraćati kredit.

Zarada od trgovine dionicama je nestala, a dugovi u bankama su ostali, pa su veliki dužnici prestali vraćati kredite bankama, zbog čega su se našle u problemu. Kolateral, iste dionice za kupnju kojih je i podignut kredit, više nisu vrijedile ništa. Praktički je novac nestajao.

Čak je i postojao zakon iz 1913. koji je zabranjivao takvu praksu (Federal Reserve Act 1913.), ali su ga banke ignorirale. Preko banaka se krah burzovnog tržišta proširio na cijelu ekonomiju i počela je Velika depresija.

Kolika treba biti uloga države u kapitalizmu?

S tim da je krah burzi 1929. uzrokovala pretjerana špekulacija slaže se većina ekonomista. Ali oko onoga što je uslijedilo nakon toga, početak globalne ekonomske krize zvane Velika depresija, postoji više tumačenja.

Jedno od glavnih tumačenja je da se krajem 1929. pokazala nestabilnost kapitalističkog sustava u kojem država nema aktivnu ulogu, nego služi kao nepristrani "sudac" u sjeni, koji će određivati pravila, ali neće direktno sudjelovati u ekonomiji.

Prema tom tumačenju, nove državne regulacije i masovne javne investicije su bile potrebne da bi se ekonomija vratila u ravnotežu, što je počelo uvođenjem New Deal programa 1933. Država treba biti aktivni sudionik, a ne samo "sudac" te više regulirati. U periodima pada ekonomske aktivnosti država mora uskakati da spriječi preveliki pad, a u doba rasta treba zaustaviti pretjerani rast, koji bi mogao dovesti do kasnijih neravnoteža. 

Taj stav nije "antikapitalistički", nego samo naglašava da država treba imati aktivniju i širu ulogu u kapitalizmu. Slobodno tržište, privatno vlasništvo i financijska sloboda da, ali više kontrolirano od strane države. 

Krive politike države, tj. središnje banke, krive su za oštrinu i trajanje Velike depresije?

Drugo veliko tumačenje kaže da je upravo država dovela do toga da se kriza prelila s burzi u ostatak ekonomije. Država, točnije središnja banka, krivo je reagirala na burzovni krah. Nije izazvala stvari koje su dovele do Velike depresije, ali je krivo reagirala i nije spriječila njezin nastanak.

Umjesto da je novčana masa povećavana, a da bi se spriječio kolaps financijskog sektora i općenito manjak novca u optjecaju ekonomijom, država je vodila politike koje su smanjivale novčanu masu. Kasniji podaci su pokazali da je novčana masa (M2) padala usporedno s BDP-om, cijenama, potrošnjom i drugim makroekonomskim pokazateljima od kraja 1929. do kraja 1933.

Jednostavni manjak novca u ekonomiji nastao je zbog panike i privremene nesklonosti ljudi da troše, što je smanjilo zaposlenost i proizvodnju. Tisuće banaka su bankrotirale, zbog čega su mnogi izgubili ušteđevinu, a svaki bankrot banke bi samo doveo do nove panike i "juriša na banke", što bi dovelo do novog bankrota banke.

Ben Bernanke, guverner Središnje banke (FED) SAD-a između 2006. i 2014. te dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju 2022., upravo za svoj rad na analizi Velike depresije se u jednom govoru priklonio tom tumačenju uzroka nastanka Velike depresije. "Mi smo to učinili. Žao nam je", rekao je aludirajući na Središnju banku (FED) kao na "nas".

Bez obzira na to koje tumačenje bilo najbliže istini, činjenica je da su događaji s kraja listopada 1929. tektonski utjecali na 30-e godine prošlog stoljeća. Velika depresija se iz SAD-a proširila po cijelom svijetu, a u Europi je olakšala put do vlasti Hitleru i Mussoliniju. Današnji svijet je određen događajima koji su nastupili kao reakcija na burzovni krah 1929. i više nego što mislimo.