NA CRNOGORSKOJ političkoj sceni jedno je sigurno - za koga kod da ste, pogriješit ćete. Pitanje je samo koliko.

S jedne je strane odlazeća Demokratska partija socijalista Mile Đukanovića, predsjednika države, a s druge tri koalicije koje se dogovaraju o mehanizmima uspostave nove vlasti. Dvije grupacije predstavljaju strane u starom konfliktu procrnogorskih i prosrpskih struja koji se u novijoj povijesti zaoštrio dva puta: prvi 1997. godine, kada se Đukanović razišao sa Slobodanom Miloševićem, i drugi 2006. godine, kada je održao referendum o nezavisnosti Crne Gore i tako razvrgnuo njezinu državnu zajednicu sa Srbijom.

Đukanovićev put: mir, ljubav, EU i optužbe za korupciju

Đukanović se od 1997. godine opredjeljivao za Evropsku uniju, NATO, toleranciju, mir i ljubav i odlučno je kročio tim putem stalno praćen ozbiljnim optužbama za tešku korupciju. Stasao je u kadrovskom inkubatoru Saveza komunista, politički uspon počeo na valu Miloševićeva udara na stare partijske kadrove, vodio Crnu Goru u vrijeme rata i napada na Hrvatsku. No, kao vrlo pragmatičan tip, vješt u tehnikama očuvanja vlasti, od takve se politike distancirao kada je osjetio da mu donosi više štete nego koristi. Milošević je još bio moćan kad mu je okrenuo leđa.

Njemu nasuprot su prosrpske koalicije koje je objedinila Srpska pravoslavna crkva i njezin jastreb Amfilohije, mitropolit crnogorsko-primorski. Čini se da ne postoji nijedna mračna pojava u novijoj srpskoj povijesti u čijoj se blizini bar nakratko nije ukazao Amfilohije.

"Jeste da je strašno pobiti ljude, međutim još je strašnija duhovna smrt koju siju oko sebe ti lažni ljudi s lažnom vjerom", riječi su sluge Božjeg Amfilohija o povijesnom obračunu s crnogorskim "poturicama", onima koji su prešli na islam.

Đukanovićevo slijeđenje politike Evropske unije i nametanje sankcija Rusiji zbog aneksije Krima, Amfilohije je prije šest godina popratio toplom kršćanskom milosrdnom porukom: "Ko ne bio veran jednojezičnoj, jednokrvnoj Rusiji, dabogda živo meso od njega otpadalo, bio proklet tri puta i 3000 puta od mene."

Opoziciju okupila Srpska pravoslavna crkva

Sve do aktivnijeg uključivanja Srpske pravoslavne crkve u politiku, opozicija je bila previše razjedinjena i nedovoljno moćna da ugrozi Đukanovića i njegovu partiju. A onda je Đukanović donio Zakon o slobodi vjeroispovijesti s odredbom da se državi vraćaju objekti za koje se utvrdi da su izgrađeni državnim novcem ili su bili u njezinu vlasništvu do 1. prosinca 1918. godine.

Crkvama se štošta smije dirati, ali ne imovina: Đukanović je htio jačati crnogorski nacionalni identitet i Crnogorsku pravoslavnu crkvu, a SPC ne voli konkurenciju. Tako je počeo crkveni projekt objedinjavanja opozicije.

Ironijom sudbina, ključna osoba za njezin dolazak na vlast zove se Dritan Abazović, po nacionalnosti je Albanac, a po aktivnostima proteklih dana glavni apaurin crnogorske političke scene. Upravo on se trudi uvjeriti javnost kako će pobjednici zadržati stari vanjskopolitički kurs, neće odustati od pristupanja Evropskoj uniji, neće izlaziti iz NATO saveza, jamčit će manjinska prava. Abazović je najavio stvaranje ekspertne vlade, on je smirivao i crnogorske Bošnjake koji su u prvim postizbornim danima u više navrata bili mete napada. Čovjek je na sebe preuzeo zadatak uvjeravanja crnogorske javnosti da nova vlast neće biti onakva kakvi su oni koji je čine.

Abazović kao predstavnik nečetničke opozicije

Ukratko, odlučio je reprezentirati nečetničku opoziciju Đukanoviću, a nju motivira nezadovoljstvo predsjednikovim sklonostima prema novcu. Priče o bogatstvu prvog čovjeka Crne Gore, članova njegove obitelji i bliskih osoba odavno cirkuliraju regionalnom i evropskom javnošću, zbog njih je navodno dosadio i mnogima u Bruxellesu. Ako se složimo oko toga da tridesetogodišnja vladavina jedne osobe i njezine partije nije dobra, teško da bismo s Abazovićem mogli dijeliti optimizam oko njegovih koalicijskih partnera.

Uostalom, ni Đukanovićev DPS nije baš tako nemoćan.

Nakon nedavnih izbora situacija izgleda ovako: Đukanovićeva Demokratska partija socijalista ima 30 zastupnika u parlamentu, koalicije Za budućnost Crne Gore, Mir je naša nacija i Crno na bijelo zajedno imaju 41 ruku. Čak i kad bi se manje stranke pridružile Đukanovićevima - Socijaldemokrati i Bošnjačka stranka imaju po tri zastupnika, SDP 2, a dvije albanske po jednog -  bilo bi im nedovoljno za većinu.

Crkvenjaci, četnički vojvode, ratni ministri...

Listu Za budućnost Crne Gore predvodi Zdravko Krivokapić. Da je u Hrvatskoj, najvjerojatnije bi bio član Mosta što znači da se maksimalno trudi pokazati čvrstu privrženost Crkvi. Dobro, da je hrvatski političar, ne bi izražavao privrženost SPC-u, nego Katoličkoj crkvi, ali to su nijanse. Za njegov ulazak u politiku najzaslužniji je biznismen, kontroverzni dakako, Miodrag Daka Davidović.

On je, pak, demokratičnost brusio devedesetih kao ministar u takozvanoj Srpskoj autonomnoj oblasti Hercegovina, jednoj od srpskih paradržavnih tvorevina stvorenoj na početku rata u Bosni i Hercegovini. Kada se Đukanović sukobio s promiloševićevskom strujom u crnogorskoj politici predvođenom Momirom Bulatovićem, Davidović je bio uhićen pod sumnjom da je sudjelovao u nekim malverzacijama. No, nije osuđen, Bulatović ga je abolirao. Zadnjih godina, Davidović je veliki donator Srpske pravoslavne crkve, od nje je dobio i dva ordena. Prošle je godine u Beogradu ranjen snajperom.

Kad te netko takav uvede u politiku, moraš biti posvećen sekularnosti i vladavini prava. Pod Krivokapićevim imenom glasači su mogli odabrati niz krajnje živopisnih osoba za koje se ne glasa. Jedan od njih je Andrija Mandić, osoba pretjerano bogate biografije. Uz ostalo, neki ga je Milo Rakočević proglasio četničkim vojvodom. Kada je od Đukanovićeve vlasti tražio povlačenje Zakona o slobodi vjeroispovijesti iz procedure, u parlamentu je rekao da "više oružja ima zakopanog u Crnoj Gori nego što ima u svim vojnim i policijskim magazinima". Mandić je bio među petnaestak osoba osuđenih prošle godine zbog sudjelovanja u pokušaju državnog udara 2016. godine čiji je cilj, prema presudi, bila nasilna smjena vlasti, uhićenje ili ubojstvo Đukanovića.

Drugi dio troglave pobjedničke koalicije zove se Mir je naša nacija, a predvodi ga Aleksa Bečić, čovjek koji je politički put započeo kod Momira Bulatovića. Treći je, pak, već spomenuti Abazović.

O čemu bi se mogli dogovoriti četnička, relativno konzervativna opcija i Albanac? U dijagnosticiranju problema zasad nemaju problema, jedinstveni su da je Đukanovićev režim izvor svakovrsne nesreće, vrijedan demontaže. U ovom prvom valu svakovrsne sloge i ushita, kada je svaka ruka važna, naizgled se slažu oko svega. Potpisali su i sporazum na tragu Abazovićevih obećanja javnosti da će "nova demokratska vlast u Crnoj Gori odgovorno sprovoditi sve međunarodno preuzete obaveze, jačati i unaprjeđivati suradnju s NATO savezom", realizirati reforme neophodne za članstvo države u EU, depolitizirati ključne institucije vlasti radi beskompromisne borbe protiv organiziranog kriminala i korupcije. Zajamčili su i da neće pokretati inicijative ili postupke s ciljem promjene državne zastave, grba ili himne.

Izbor između vlasti i ideala

Nitko na svijetu ne zna koliko je potpisano ostvarivo. Odnosno, bit će ostvarivo u mjeri u kojoj čelnim osobama pobjedničke koalicije vlast bude draža od ideala. Hoće li zaista graditi državu na navedenim principima ili će ih iskoristiti do časa kada Đukanovićevoj partiji padne popularnost, a Abazović postane nebitan pa pokušaju osvojiti uvjerljiviju većinu, a državu zaokrenu prema ruskom utjecaju, ojačaju veze sa Srbijom, eventualno pokrenu postupak ujedinjenja i stvore pravoslavnu džamahiriju?

Pobjednici su dovoljno racionalni da znaju kako to ne bi prošlo bez nemira. Crnogorci su već demonstrirali, oni radikalniji to su radili uz Thompsonovo urlanje. Borba za utjecaj u Crnoj Gori nije utrka, nego partija šaha. Trajat će dugo, a konačnog pobjednika teško je predvidjeti.