PRISTUPANJE Kraljevine Jugoslavije Trojnom paktu predstavlja jedan od ključnih i kontroverznih trenutaka u povijesti zemlje tijekom Drugog svjetskog rata. Ovaj događaj odvio se 25. ožujka 1941. godine, u trenutku kada je Europa bila duboko uronjena u sukob, a Jugoslavija suočena s ogromnim pritiscima nacističke Njemačke i njezinih saveznika.

Trojni pakt, vojni savez između Njemačke, Italije i Japana, potpisan je 27. rujna 1940. u Berlinu, a Jugoslavija je postala jedna od zemalja koje su mu kasnije pristupile pod specifičnim uvjetima.

Nakon početka Drugog svjetskog rata 1939. godine, Kraljevina Jugoslavija nastojala je očuvati neutralnost. Međutim, kako je Njemačka širila svoj utjecaj u Europi, a posebice na Balkanu, neutralnost je postajala sve teže održiva. Do 1941. godine većina susjednih zemalja – Mađarska (20. studenoga 1940.), Rumunjska (23. studenoga 1940.), Slovačka (24. studenoga 1940.) i Bugarska (1. ožujka 1941.) – pristupile su Trojnom paktu, čime je Jugoslavija bila gotovo potpuno okružena silama Osovine. Talijanska invazija na Albaniju 1939. i neuspješan napad na Grčku 1940. dodatno su zakomplicirali situaciju jer je Njemačka željela osigurati Balkan prije planiranog napada na Sovjetski Savez (Operacija Barbarossa).

Adolfu Hitleru bilo je od strateške važnosti da Jugoslavija ne predstavlja prijetnju njegovim planovima. Osim toga, Jugoslavija je bila važan dobavljač poljoprivrednih proizvoda za Njemačku, a njezin položaj omogućavao je potencijalni prolaz trupa prema Grčkoj, gdje je Italija tražila pomoć.

U takvim uvjetima njemačka diplomacija vršila je snažan pritisak na jugoslavensku vladu pod vodstvom premijera Dragiše Cvetkovića i regenta kneza Pavla Karađorđevića.

Pregovori i uvjeti

Pregovori između Jugoslavije i Njemačke započeli su početkom 1941. godine. Knez Pavle, iako sklon Zapadu i osobito Velikoj Britaniji gdje je studirao, bio je svjestan vojne slabosti Jugoslavije i nemogućnosti obrane od njemačke invazije.

Na sastanku s Hitlerom 4. ožujka 1941. u Berlinu, njemački vođa ponudio je Jugoslaviji povoljne uvjete za pristupanje paktu, što je bila rijetkost u odnosu na druge zemlje. Jugoslavenska vlada postavila je nekoliko ključnih zahtjeva:

• Poštovanje teritorijalnog integriteta i suvereniteta Jugoslavije.
• Obećanje da njemačke i talijanske trupe neće prolaziti niti se prevoziti preko jugoslavenskog teritorija tijekom rata.
• Oslobođenje od obveze pružanja vojne pomoći silama Osovine.
• Uvažavanje jugoslavenskih interesa za izlaz na Egejsko more (Solun) nakon rata.

Nakon višetjednih pregovora, Krunski savjet 20. ožujka 1941. donio je odluku o pristupanju paktu, iako su tri ministra dala ostavku u znak neslaganja. Konačni sporazum potpisan je 25. ožujka 1941. u Beču, u dvorcu Belvedere. S jugoslavenske strane potpisnici su bili Dragiša Cvetković i ministar vanjskih poslova Aleksandar Cincar-Marković, dok su Njemačku predstavljali Joachim von Ribbentrop, Italiju Galeazzo Ciano, a Japan general Hiroshi Ōshima.

Potpisivanje i reakcije

Potpisivanje Trojnog pakta u Beču označilo je privremeni uspjeh jugoslavenske diplomacije jer su uvjeti bili povoljniji nego za druge članice pakta. Njemačka je pristala na većinu jugoslavenskih zahtjeva, uključujući jamstvo da Jugoslavija neće biti uvučena u rat. Međutim, ovaj potez izazvao je snažan otpor unutar zemlje.

Mnogi građani, posebice u Srbiji, doživjeli su pristupanje kao izdaju nacionalnih interesa i savezništvo sa zapadnim silama, posebno Velikom Britanijom.

Samo dva dana kasnije, 27. ožujka 1941., u Beogradu je izveden vojni puč pod vodstvom generala Dušana Simovića, uz potporu dijela vojske i naroda. Demonstracije pod sloganom "Bolje rat nego pakt" odjekivale su ulicama, a knez Pavle svrgnut je s vlasti.

Nova vlada proglasila je mladog kralja Petra II. punoljetnim i odbacila Trojni pakt, što je razbjesnilo Hitlera. Kao odgovor, Njemačka je 6. travnja 1941. započela invaziju na Jugoslaviju, poznatu kao Travanjski rat, koja je završila kapitulacijom 17. travnja.

Pristupanje Trojnom paktu, iako kratkotrajno, imalo je dalekosežne posljedice. Iako je cilj bio izbjeći rat, ono je zapravo ubrzalo njemačku intervenciju i dovelo do raspada Kraljevine Jugoslavije.

Nakon invazije zemlja je podijeljena između sila Osovine, a stvorena je i Nezavisna Država Hrvatska koja je kasnije, 15. lipnja 1941., također pristupila paktu. Puč i odbacivanje sporazuma smatraju se simbolom otpora nacizmu, ali su platili visoku cijenu u razaranju i gubicima.