Foto: Brana na Dunavu u Gabčíkovom/Mussklprozz/Wikipedia

GABČÍKOVO je gradić od oko 5,000 stanovnika u kojem umirovljenici voze bicikle duž ulica s kućama od kojih mnoge imaju vrtove ukrašene keramičkim patuljcima i gnomovima. Većina stanovnika se jako dobro poznaje, svatko zna svakog ne samo po imenu, već i po nogometnom klubu za koji navija ili pivu koje preferira. Većina građana govori mađarski i redom su katolici.

Sljedeći čin u europskoj izbjegličkoj krizi će se odigrati upravo u malenim mjestima poput ovog, gdje stotine izbjeglica iz Sirije traže novi dom, iako je većina stanovnika upravo glasala protiv njihova ostanka, piše Washington Post.

U posljednjih nekoliko dana u Gabčíkovo pristižu prve od 500 izbjeglica iz Sirije koje bi do tri mjeseca trebale biti smještene u studenskom domu u središtu grada iako je na "izvanrednom" referendumu uoči njihova dolaska 97 posto građana reklo da se protivi prihvatu. 

"Nismo rasisti hladnog srca"

"Mi ne mrzimo," rekao je Zoltan Jakus, jedan od organizatora plebiscita, "ali ja mislim da će ovo loše završiti".

Njegov stav dijeli većina stanovnika koji kažu da nisu rasisti hladnog srca, već ljudi zabrinuti istim pitanjima koja postavljaju drugi Europljani u čije zemlje naviru izbjeglice, ali i ekonomski migranti.

"Tko su ti ljudi? Odakle dolaze? Zašto su ovdje?," pita 27-godišnji Daniel Koczkas, koji distribuira kavu i u Gabčíkovu živi od rođenja. "Mi nemamo problema s drugim bojama, ali mi ih ne poznajemo," rekao je mašući majci koja je prolazila na biciklu.    

Jedan od njegovih prijatelja, 26-godišnji Zoltan Zsemlye zaposlen u Volkswagenu postavlja drugo aktualno pitanje, "ako su oni svi ratne izbjeglice, zašto ne odlaze u arapske zemlje?" Jedan od prijatelja je potom upitao koliko su izbjeglica primile bogate arapske države u Perzijskom zaljevu, da bi oboje uglas odgovorili: "Niti jednu!".

Stigao je i par mladih majki s bebama u kolicima, žene su odbile dati ime, ali su novinara WP-a pitale: "Biste li ih željeli u svom rodnom gradu?"

"Malen gradić zatvoren za strance"

Na lokalnoj tržnici prodavačica povrća kaže da je zabrinuta zbog potencijalnih terorista u redovima izbjeglica i da njene strahove dijeli nekolicina mještana jer je u blizini Dunav i velika brana koja bi mogla postati meta napada.

"Oni su se zabili avionima u tornjeve blizance. Zašto ne bi raznijeli branu?," rekla je prodavačica i pokazala prstom na vrh crkve uz ocjenu da bi voda bila tako visoka.

Drugi stanovnici se pribojavaju bolesti i prilika da ulicama tumaraju muškarci samci bez posla i novca. "Oni se boje," rekao je Peter Borbely, grafički umjetnik iz Mađarske koji radi u gradu. "Ovo je malen gradić, selo zapravo. Vrlo je stegnuto, možda čak i zatvoreno za strance, čak i za mene".

Zoltan Jaros, upravitelj studentskog doma u kojem je osiguran smještaj izbjeglica, kaže da Gabčíkovo ima dugu povijest prihvata izbjeglica, ali da je ovaj puta drugačije. U ranim 1990-im, studentski domovi su pružili utočište ljudima koji su bježali od balkanskih ratova. "U njima su kasnije boravili Čečeni, Iranci, Rumunji..," a od 1993. do 2008. spavalo više od 5,000 izbjeglica i tražitelja azila. "Mi nismo imali niti jedan ozbiljan zločin, možda je netko ukrao jabuku s drveta, ali nije bilo silovanja, napada, pljački. Ničeg," pripovijeda Jaros koji nema strpljenja za sugrađane koji se boje da će došljaci donijeti bolest i užas.

Naprotiv, upravitelj kaže da je impresioniran prvim pridošlicama: "Vrlo smireni, vrlo uredni. Vi možete vidjeti da su to dobro školovani ljudi. Oni engleski govore bolje do mene," rekao je i dodao da "neki misle kako izbjeglice jedu malu djecu za doručak," slegnuvši ramenima i sugerirajući da je riječ o naivcima ili gorem.

Prihvat i pomoć, ali ne i ostanak

Među pridošlicama su Basil i Etidal Taroun, ljekarnici iz glavnog grada Sirije. Oni su stigli prošlog tjedna, i kažu da su pomalo ošamućeni, ali zahvalni što su završili u Gabčíkovu iako su azil zatražili u Austriji. "Ovdje je lijepo," rekao je Basil. "Ok je."

Njegova supruga se nasmiješila i rekla da se nikad ne bi požalili i da će kupaonicu i toalet dijeliti s još jednom obitelji. Njihov dvogodišnjak je cuclao lizalicu potpuno nezainteresiran za razgovore odraslih.

Pridošlice nisu znale da je u gradiću proveden referendum protiv njihovog dolaska za koji Zoltan Jakus kaže da je osiguran u samo tri dana nakon prikupljanja 1,881 potpisa. Na plebisciti je izašlo oko 60 posto građana od kojih je 97 posto reklo "ne".

"To nešto govori," kaže Jakus. "Ljudi su spremni pomoći. Mi ćemo osigurati odjeću, hranu i pomoći im da krenu svojim putem, ali mi ne želimo da oni ovdje žive".

"Činjenica da su oni drugog etniciteta, druge religije, drugog jezika, to će izazvati sukob," rekao je i dodao da prema medijskim izvješćima ima dojam da se Arapi lako naljute.

"Oni vole prosvjedovati, možda će se htjeti tući," nastavio je i pitao gdje će se muslimani moliti. "Mi ovdje nemamo džamija, ja ne znam postoji li jedna jedina u čitavoj Slovačkoj. Vidite? To je problem."