Iako je Index već pisao o tome, ovu paralelu povukao je nedavno kolumnist i čitateljski urednik Guardiana (a po struci pravnik) Paul Chadwick. U svojoj kolumni za ovaj britanski list, naslovljenoj “Praljak i Goering: Samoubojstva dvojice ratnih zločinaca povlače pitanja i kazuju priču”, Chadwick uspoređuje izvještavanje Guardiana o Praljkovu samoubojstvu s onim o Goeringovu prije 71 godinu. 

 

 

Chadwick objašnjava zašto je Guardian prvo objavio snimku Praljkova uzimanja otrova koji je na još uvijek neutvrđen način prokrijumčario u sudnicu. Iako se radi o traumatičnom prizoru samoozljeđivanja, odnosno kako se kasnije ispostavilo, samoubojstva, u početku se cijela stvar činila kao svojevrsni performans s ciljem ometanja izricanja presude. 

 

Ali kada je od Hrvatske televizije dobio dojavu da Praljak preminuo u bolnici, Guardian je povukao originalni video i zamijenio ga editiranom verzijom, u kojoj se ne vidi čin samoubojstva. Chadwick prepričava kako se i sam sudac očito mučio da shvati što se upravo dogodilo pred njim, s druge strane staklenog zida. Prijenos suđenja naprasno je zaustavljen, a potom i izricanje presude. 

 

Chadwick ovo povezuje s drugom paralelom između Goeringova i Praljkova slučaja: refleksni pokušaj kontroliranja informacija nadležnih institucija. I onda i sada, kad takve institucije - političke, sudske ili vojne - djeluju u ime javnog interesa, ključna je uloga profesionalnih novinara kao objektivnih promatrača, tvrdi novinar Guardiana.

 

 

Evo kako je dopisnik Guardiana tada izvijestio o samoubojstvu njemačkog ratnog zločinca: “Hermann Goering umro je sinoć od vlastite ruke. Dva sata i petnaest minuta prije nego što je trebao biti pogubljen, uzeo je otrov pred očima američkog stražara koji je promatrao svaki njegov pokret kroz rešetke na vratima ćelije. Goering je ubacio ampulu cijanida u usta i razbio je zubima. Dok je Goering ležao u zatvorskoj mrtvačnici, 10 drugih nacističkih vođa koji su osuđeni na smrt s njim bili su obješeni u prašnjavoj, bombardiranjem oštećenoj gimnastičkoj dvorani zatvora. Goeringovo tijelo uneseno je i postavljeno kraj ostalih kad je vješanje izvršeno”.

 

Novinarima nije dozvoljeno da telegramom pošalju vijesti o izvršenju smrtne kazne prvih nekoliko sati, što je izazvalo negodovanje europskih novinara, za koje je to značilo da su propustili rok za sutrašnje novine. “Goruće pitanje je, naravno, kako je Goering, unatoč konstantnom promatranju i dnevnim inspekcijama ćelije, došao do otrova”, piše dopisnik Guardiana, što opet podsjeća na misteriju oko Praljkova nabavljanja otrova - također cijanida. 

 

Glavni zatvorski časnik odbacio je sve novinarske teorije o krijumčarenju otrova u Goeringovu ćeliju: nije mogao biti provučen kroz zaslon u sobi za ispitivanje jer je neprobojno, ni unutar pravnog dokumenta jer se svaka stranica pregledavala, a nije ga mogao prokrijumčariti odvjetnik jer ga se pretraživalo svaki put kad se susretao s klijentom. Goering ga nije mogao skriti ni u odjeću jer mu se odjeća u kojoj je išao na sud uzimala i pretraživala. Zatvorski čuvari bili su ljudi od povjerenja, kao i knjižničar u zatvorskoj knjižnici. 

 

 

Uskoro se pojavila i nova teorije, potaknuta glasinom da je dva dana prije smaknuća u zatvor doletio papirnati zmaj s nerazumljivom bilješkom na sebi. Mnogo godina kasnije, 2005., jedan od američkih zatvorskih čuvara otkrio je za Los Angeles Times da vjeruje kako je nehotice pomogao Goeringu, kada ga je jedna Njemica nagovorila da Goeringu prenese naliv-pero u kojem je bila skrivena ampula. Ampula je sadržavala lijek, rečeno mu je. 

 

“Istina možda nikad neće biti poznata”, zaključio je dopisnik Guardiana dan nakon što je Goering umro. Isto se može reći i za Praljkovo samoubojstvo. Kako bismo barem pokušali odgovoriti na ta pitanja, potrebni su nam novinari koji će u isto vrijeme biti svjedoci, ispitivači i komunikatori u službi istine.