Ocjena da je Hrvatska mrtva ili, optimističnije, na umoru nije stvar dojma nego empirijski utvrđenih podataka. Hrvatska je po nizu mjerljivih kriterija među najgorim članicama Europske unije, nalazimo se usred velikog vala iseljavanja, mirovinski i zdravstveni sustav pucaju po šavovima, trenutni gospodarski rast jedva je dovoljan za servisiranje kamata, imamo jedan od najviših PDV-a u Europi itd. Jedina koliko-toliko funkcionalna grana gospodarstva je turizam, čiji je rast s jedne strane potaknut nesigurnosti na drugim, konkurentskim tržištima, koje ne mora trajati vječno, a s druge postaje problem zbog nedovoljne infrastrukture koja bi trebala servisirati sve veći broj gostiju. Dakle, u Hrvatskoj čak i ono što na prvi pogled funkcionira u sebi krije probleme koji bi svako malo mogli eksplodirati i izazvati havariju. 

 

 

No, temeljni je problem, koji onemogućava potrebne promjene u svim drugim sektorima, manjkavost hrvatske demokracije i administrativnog ustroja, koji je postavljen tako da inflacijom lokalnih jedinica, tj. županija i općina, pogoduje održavanju partitokracije, omogućavajući strankama, prvenstveno HDZ-u, da uhljebljivanjem održavaju lojalnoj svoje glasačke baze. Hrvatski izborni zakon je groteskan, s izbornim jedinicama u kojima postoji ozbiljan nesrazmjer u tome koliko je glasova potrebno za osvajanje mjesta u saboru i koje su zemljopisno nakaradne (npr. Sedma izborna jedinica uključuje i zagrebački Jarun i Novi Vinodolski!), a sve to znači da bi Hrvatska ne samo mijenjati izborno zakonodavstvo, nego da bi trebala promijeniti i Ustav, bez čega nema ukidanja županija.

 

Hrvatska je dosad nekoliko puta mijenjala Ustav dogovorom stranaka u saboru, a s obzirom na aktualno stanje države to sugerira da bi se trebalo razmisliti o drugačijem modelu. Primjer na koji se možemo ugledati je Irska, koja je 2012. godine osnovala ustavnu konvenciju od 100 članova, među kojima je bilo 29 parlamentarnih zastupnika, četiri predstavnika sjevernoirskih stranaka te, a to je najvažniji moment, 66 nasumično izabranih građana Irske. Stoti je član bio predsjednik ustavne konvencije. Zapravo i nije riječ o nekoj revolucionarnoj demokratskoj inovaciji, s obzirom na to da se demokracija antičke Atene temeljila na lutrijskom biranju lidera, a na slične poteze uključivanja običnih građana u političko odlučivanje odlučila se i Kanada. Irski model bi bio naročito ljekovit za Hrvatsku s obzirom na to da su građani postali s pravom cinični kada je riječ o djelovanju stranačkih i političkih elita, pa bi njihovo uključivanje u odlučivanje, odnosno proširenje prostora participative demokracije, moglo preokrenuti taj trend otuđenja.

 

 

Još jedna prednost takvog modela je njegova deliberativnost, odnosno stvaranje zajedništva ne jeftinim deklaracijama nacionalizma, nego kroz raspravu i pronalaženje zajedničkih pozicija. Za razliku od referenduma, koji je uvijek postavljen po principu za ili protiv, nasumično biranje građana pogoduje približavanju različitih stajališta i osmišljavanju kompromisa s kojima svi ili većina u društvu onda mogu sretno živjeti, te se nitko na kraju ne osjeća poraženim. No, ne mora se referendum isključiti iz takvog procesa, što opet pokazuje irski primjer, s obzirom na to da se o nekim prijedlozima ustavne konvencije na kraju odlučivalo na referendumu. U svakom slučaju, ustavna konvencija u kojoj sudjeluju i građani, i to većinski, donijela bi više demokracije Hrvatskoj i umanjila utjecaj uskostranačkih interesa u odlučivanju. Tako bi se mogao osmisliti i novi administrativni ustroj, i novo izborno zakonodavstvo, i niz drugih reformi koje dosad nije bilo volje provesti ili su se pak nudili instant-prijedlozi, poput promjena izbornog sustava koje je svojedobno gurala Željka Markić, po principu uzmi ili ostavi.

 

U svakom slučaju, izvrsnu argumentaciju za takvo osvježavanje postojećeg demokratskog modela ne samo u Hrvatskoj nego diljem svijeta iznio je belgijski David van Reybrouck “Against Elections: A Case for Democracy” (“Protiv izbora: Argument za demokraciju”), koja bi trebala biti obavezno štivo za svakoga zainteresiranog za boljitak RH.

 

Nažalost, s obzirom na to da u Hrvatskoj skoro svugdje vlada trulež institucija i društva, potrebno je još više korjenitih promjena, primjerice vladajućeg modela rođačkog kapitalizma. Hrvatska danas ekonomski gleda u leđa zemljama s kojima se nekada uspoređivala, poput Češke i Slovačke, danas se uspoređujemo s Rumunjskog i Bugarskom, a i one će nas za koju godinu preteći jer su postavile temelje za snažan razvoj. Čak nismo za usporedbu ni s Grčkom koja je dugo punila naslovnice svjetskih medija kao problematična, ali ipak treba imati na umu da se, usprkos ogromnim problemima, radi o zemlji sa znatno većim standardom života u odnosu na Hrvatsku.

 

 

 

Index je nedavno razgovarao s nekoliko stručnjaka koji su predložili reforme koje bi Hrvatsku mogle ekonomski preporoditi. Ekonomist Andrej Grubišić smatra da su ključni problemi preveliki udjel države u gospodarstvu, preveliki broj ljudi u javnom sektoru, niska radna aktivnost stanovništva te poticaji i subvencije. 

 

“Preko 400.000 ljudi radi u javnom i državnom sektoru, od kojih je u najblažoj procjeni barem 20 % višak (to je 80.000). U prosjeku, ti ljudi imaju 20 % veću plaću od privatnog sektora. Uz pretjerani broj ljudi, problem je nelogičnosti njihovih plaća zbog nedovoljne kontrole. Primjerice, medicinska sestra na odjelu intenzivne njege ili nedonoščadi sa smjenskim radom koji uključuje i noćne smjene, ili pak učitelj u školi koji svakodnevno brine o 30 djece, imaju u pravilu manju plaću od nekog državnog službenika u nekoj agenciji čije radno mjesto je izmišljeno ili čije nepojavljivanje na poslu nema nikakvog utjecaja na one koji primaju njegovu uslugu”, objasnio je Grubišić. 

 

On, između ostaloga, predlaže sljedeće reformske mjere: 1. Ukinuti sva ograničenja na uvoz radne snage, 2. Ukinuti minimalnu plaću, 3. Smanjiti broj zaposlenih u javnom i državnom sektoru za 50.000 tijekom u narednih 5 godina (dati velike otpremnine dobrovoljcima financirane izdavanjem obveznica), 4. U narednih 5 godina postupno ukinuti sve subvencije i poticaje, 5. Postupno liberalizirati tečajni režim (u 5 godina omogućiti potpuno tržišno fluktuiranje tečaja).

 

 

Profesor biokemije i molekularne biologije na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i osnivač Genosa, privatnog znanstvenog laboratorija, Gordan Lauc, pak ističe da je jedan od ključnih problema sustava znanosti to što ne postoji sustav objektivnog mjerenja kvalitete. Lauc je skeptičan prema mogućnosti "popravka" sustava te smatra da je jedini izlaz da se krene "od nule", da se stvore nove institucije.

 

 

"Već nekoliko puta sam javno ponovio svoj stav da naša javna sveučilišta nije moguće popraviti, već da treba graditi nova. Problem je u tome da sveučilišta čine ljudi, a mi smo u proteklih 20 godina dopustili da previše 'krivih' ljudi uđe u taj sustav. Ako želimo imati vrhunsku znanstvenu ili nastavnu instituciju, moramo je izgraditi iz početka. A to je proces koji traje najmanje 10-15 godina i može uspjeti samo ako sve to vrijeme ne napravimo neki ozbiljni korak u krivom smjeru”, predlaže Lauc.

Irska kao primjer

 

Predsjednik Udruge poreznih obveznika Lipa, Davor Huić, ističe da treba zauzdati proračunske rashode i reformirati administraciju. “Potrebno je povećanje efikasnosti i smanjivanje troškova hladnog pogona. Država 20 posto BDP-a troši na hladni pogon. Također, potrebno je rasteretiti gospodarstvo te fleksibilizirati radno zakonodavstvo", kaže Huić.

 

U svakom slučaju, političke elite i strane imale su 28 godina da dokažu kako mogu uspješno ili barem minimalno podnošljivo upravljati Hrvatskom, a rezultati toga su katastrofalni. Stoga bi sada vrijedilo pokušati s kombinacijom uvažavanja stručnjaka i širenjem prostora demokracije kroz radikalno povećanje participacije građana, što se na primjeru Irske već pokazalo uspješnim.