ŠTO JE ZAJEDNIČKO Tulsi Gabbard, Robertu F. Kennedyju mlađem i njemačkoj političarki Sahri Wagenknecht? Čini se da su svi migrirali preko političkog spektra. Gabbard i Kennedy bivši su demokrati koji sada glasno podupiru Donalda Trumpa, a Wagenknecht je nakon članstva u njemačkoj ljevičarskoj stranci Linke prešla na oštar nacionalizam.

Početkom ove godine osnovala je novu stranku i skromno je nazvala po sebi. Nakon što je ove jeseni dobro prošla na izborima u tri istočnonjemačke pokrajine, čini se da će Alijansa Sahra Wagenknecht ući u Bundestag na saveznim izborima 2025. godine.

Jesu li te političke migracije puka oportunistička izdaja načela ili se događa nešto kompliciranije?

Očito objašnjenje je psihološko: premještanje diljem političkog spektra nosi dragocjenu valutu pažnje. Ljudi koji su navikli na medijsku pažnju ponekad trebaju dramatičnu gestu da se vrate u vijesti. No granice takvog redukcionističkog objašnjenja su očite: većina, ako ne i svi političari su u središtu pozornosti, ali vrlo malo njih mijenja stranke i pozicije.

Politički ekstremizam

Zanimljivije objašnjenje oslanja se na povijest 20. stoljeća. Kad se činilo da su komunisti i fašisti udružili snage u suprotstavljanju liberalizmu, svijet je otkrio "les extrêmes se touchent" (susret krajnosti) ili ono što je postalo poznato kao teorija potkove političkog ekstremizma.

Neobične crveno-smeđe mješavine bile su poznate tijekom Weimarske Republike, kad su politički poduzetnici kombinirali proradničke pozicije i radikalni nacionalizam kako bi zagovarali Querfront - savez koji pokriva cijeli politički spektar. Ipak, zagovornici "pruskog socijalizma" ili ljevičarske verzije nacizma Gregora Strassera uvijek su bili u manjini (samog Strassera ubili su Hitlerovi pristaše 1934. godine).

Teorija potkove oslanja se na pretpostavku da antiliberalizam mora prije ili kasnije dovesti do usvajanja stajališta koja dijele nečiji službeni politički protivnici. No to bi moglo biti točno samo na vrlo apstraktnoj razini. I socijalisti i određeni tip konzervativaca mogu pronaći pogreške kapitalizma, ali će se priroda njihove kritike razlikovati. Konzervativac bi mogao žaliti zbog uništenja tradicionalnog načina života, dok će se socijalist žaliti na neslobodu radnika.

Isto tako, politički recepti mogu izgledati slično na apstraktnoj razini - konzervativci i socijalisti bi mogli zagovarati manje zadružne zajednice - ali njihovi će se detalji dramatično razlikovati.

Liberali također lako zlorabe teoriju potkove jer dopušta dvostruki udarac kritikama s ljevice. Oni se mogu označiti ne samo kao ekstremisti nego čak i kao nacisti. Malo je polemičkih poteza učinkovitije od toga. U svakom slučaju, čini se da je političko putovanje Wagenknecht jedino koje se temelji na  sveobuhvatnom antiliberalizmu.

Nasuprot tome, čini se da su potezi Kennedyja i Gabbarda potaknuti idejom da je jedno pitanje od takve važnosti da opravdava promjenu tabora. Kennedy je opsjednut cjepivima, za koja tvrdi da nisu sigurna iako su sve takve tvrdnje opovrgnute. Za Gabbard su problem američki "vječni ratovi".

Očito je zaključila da je Trump bio ultimativni mirotvoraca a Kennedy je prigrlio Trumpa kao potencijalnog glavnog iscjelitelja jer on navodno želi više propisa koji se bave "kroničnom bolešću" (također je navodno tražio sastanak s kampanjom Kamale Harris, koja nije pokazala interes).

Političari koji mijenjaju kaput suočavaju se s očitim pitanjem: zašto ste se uopće udružili s ljudima koji ne vide važnost vašeg problema ili su o tome izvukli bitno drugačije zaključke?

Neće svatko odgovoriti teorijom zavjere, ali tvrdnja da su bivši politički saveznici redom bili korumpirani svakako je najlakši odgovor. Nije iznenađujuće da je Kennedy poznat po iznošenju opasnih teorija zavjere, a Gabbard je provela godine smišljajući priče o Hillary Clinton, koju prikazuje kao zlu ratnu huškačicu.

Dakle, tako se može dogoditi pomak prema ekstremnoj desnici. Počinje s problemom koji je mnogo važniji od svih ostalih, ali ga saveznici ne razmatraju istom hitnošću. Kad te saveznici ne razumiju, obratiš se onome tko će te razumjeti. No jedina stranka koja će te prihvatiti je ona koja ima svoje razloge prikazati tvoje bivše saveznike korumpiranima.

Priča oko Wagenknecht je kompliciranija

Talentirana retoričarka i stalna gošća na televiziji učinkovita je u ponavljanju dvojbenih tvrdnji o ratu Rusije protiv Ukrajine. No za razliku od Kennedyja i Gabbard, ona je pravi politički strateg. Njezina je stranka osmišljena da popuni ono što ona vidi kao nezauzet politički prostor - nacionalizam u kombinaciji sa socijalizmom - u njemačkom višestranačkom krajoliku, a ona se uhvatila problema kako bi se ugurala među druge stranke.

Primjerice, Wagenknecht vidi rat u Ukrajini kao način da podijeli i socijaldemokrate i demokršćane. Nakon ovogodišnjih regionalnih izbora u istočnoj Njemačkoj demokršćani su pristali na koalicijske pregovore s njezinim savezom kako bi zadržali ekstremno desnu Alternative für Deutschland dalje od vlasti.

No sada Wagenknecht inzistira na tome da svaki koalicijski sporazum sadrži retoriku o ratu za koju je svjesna da je čelnici CDU-a ne mogu podržati (bez obzira na to što regionalne vlade ne vode vanjsku politiku).

Istaknute osobe u njezinoj stranci spremne su na kompromis, ali Wagenknecht želi zadržati željeznu kontrolu nad svojom strankom i nastoji diskreditirati svaki takav pokušaj. Poput Lenjina, čini se da je radije voljna podijeliti vlastitu stranku nego izgubiti kontrolu i tolerirati odstupanja od ideološke čistoće.

Naravno, politički sustav u demokraciji treba biti otvoren. Nema ničeg lošeg u tome da politički inovatori crtaju nove linije sukoba, to je ono što omogućuje politička prestrojavanja. No postoji problem kad se takvi inovatori oslanjaju na teorije zavjere i nastoje delegitimizirati svoje protivnike i politički sustav općenito.

Quinn Slobodian i Will Callison potonji fenomen nazivaju "dijagonalizmom" pišući sljedeće: "U ekstremnom slučaju dijagonalni pokreti dijele uvjerenje da je svaka moć zavjera." Slobodian i Callison prvi su identificirali "dijagonalno razmišljanje" - prijevod njemačkog koncepta Querdenken - tijekom pandemije, kad su istaknuti antivakseri poticali prosvjede protiv javnozdravstvenih politika koje su često ujedinjavale krajnje ljevičarske new age tipove i ekstremno desničarske agitatore.

Sada se čini da se dijagonalizam širi u svijetu paralelnih medijskih svemira. Tamo se može naći mnogo prigušenog političkog nezadovoljstva oko pojedinačnih i najvažnijih pitanja - koja god ona bila.

© Project Syndicate 2024.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala