Foto: Arhiva

KASNO ljeto 1991. u Rijeci. Vladale su izbezumljene životne prilike: Vukovar se borio za goli opstanak, slijevale su se povorke izmučenih izbjeglica, majka mi je skršenih ruku sve ušutkavala na svaki radijski izvještaj s bojišta, skladištile su se namirnice u smočnice, pušku nisi mogao nabaviti niti pod cijenu životne ušteđevine. Svađe su odjekivale na svakom koraku, svatko je posjedovao svoju istinu. 

Cijela moja generacija, mlada i urbana, u širokoj društvenoj paleti pankera, heavy metalaca, šminkera sa špice, anarholiberala, maturanata, studenata, crtača stripova, skejtera, grafitera, zanatskih naučnika, bila je posve zbunjena. Svi smo u sebi nosili snažan osjećaj otpora prema ratu, za bivše Jugoslavije sav naš bijes bio je usmjeren prema rigidnom partijskom sustavu i nemilosrdnoj “narodnoj miliciji” po principu “fuck the system”. Bili su savršeni za zajebavat’.
A sad odjednom u djevičanskim dvadesetim, u dobi kad nismo znali gdje je zapravo Istok i tko je pravi neprijatelj, trebalo je ratovati.

Izvadio sam adresar i nazvao sve svoje prijatelje, znance i rođake da se posavjetujem. Svi su se spremali poći u rat ili su već otišli, rijedak je bio onaj koji je tvrdio da ga se događaji ne tiču. Netko tuče nemoćne, moraš uskočiti. Generacijski smo osjećali dubok osjećaj nepravde i odgovornost svog Zeitgeista, duha vremena.

Točno na svoj rođendan, nakon što smo razrezali tortu pod zračnom uzbunom, izvadio sam pripremljenu putnu torbu i rekao osupnutoj majci da idem u rat na ličku bojišnicu. Glupava situacija, ne možeš ništa pravilno objasniti. Nije riječ protivljenja prozborila, usplahireno me ispratila do vrata kao tisuće drugih majki svoje sinove.

Dobar dio prijatelja na početku mladog života više nikad nisam vidio, neki su se oporavili nakon demobilizacije, neki nisu, a pojedini su životnom inercijom ostali u HV-u kao profesionalni vojnici do oslobađanja Hrvatske i akcije “Oluja”.

Kako god, nitko se nije vratio kao isti čovjek,

Nismo mrzili Srbe, nismo marili za Tuđmanovu feudalnu viziju Hrvatske, nismo podlegli ratnohuškačkim medijima i drukali susjede zbog sumnjivog sufiksa u prezimenu, nismo željeli Hrvatsku do Zemuna.

Jedino smo željeli zaštititi naš način života i bližnje.

No, da smo tada znali ono što danas znamo, vjerojatno bi prepustili Ivanu Tepešu i Zlatanu Hasanbegoviću da s “nožem u zubima” riješe državotvorni problem, mirno ostali doma i pojeli tortu do kraja.

Trgovci domoljubljem

Danas se slavi obljetnica vojno redarstvene akcije “Oluja” u Kninu kojom se Hrvatska 1995. godine oslobodila terora paravojnih srpskih formacija i stalnog, napornog. smrtonosnog bombardiranja gradova i sela, neimaštine i lošeg života, prometne nepovezanosti, gospodarskog nazadovanja i svih zala koje ratna agresija donosi. Velik i pobjedonosan dan je to bio za hrvatski narod, svi su konačno odahnuli.

U Domovinskom ratu, prema službenim izvorima, poginulo je 14 tisuća hrvatskih vojnika, 37 tisuća ranjeno, u akciji “Oluja” poginulo je 200, a ranjeno 1400. Ne djeluje kao opaki rat? Vjerujte mi, puno, previše žrtava.

No, naše političke elite zamislile su obilježiti akciju “Oluja” kao svojevrsni Dan oslobođenja (Baranja i dio Slavonije će se priključiti matici zemlji mirnom reintegracijom par godina poslije) i trijumfalno pokazivanje srednjeg prsta svim državama u regiji. U razdrljenim košuljama cjelivati će podignutu hrvatsku zastavu na tvrđi u Kninu po uzoru na Tuđmana, zazivati hrvatsko jedinstvo kojeg će razbucati prvom prilikom čim im to zatreba, razgaljeno se grliti i raditi selfie s ljudima koje nemilice svakodnevno pljačkaju i nikome neće dati da im pokvari taj dan kad se i oni osjećaju kao da su goloruki oslobodili Hrvatsku.

No, neću riječi viška napisati o ljudima koji će uveličati “taj Dan”; koliko god novaca i vremena uložili u politički marketing, biti će to još jedan nacionalistički dernek kojeg je hrvatska desnica predvođena s HDZ-om odavno prisvojila. Marširati će trbušaste braniteljske udruge i urlati ustaške budnice, razjapljena janjetina će se vrtiti na ražnju, teći će potoci vina i “srpske krvi” u pjesmama, dječurlija će zavedeno zazivati Juru i Bobana, Thompson koji nervira čak i proslavljenog generala Petra Stipetića, pjevati će “Čavoglave” koje su spremne mrijeti za hrvatsku slobodu, iako su bezglavo pale tjedan dana poslije promocije pjesme na Radio Splitu. Policija će svo to kršenje zakona blagonaklono gledati, “ipak su to naši”, a trgovci domoljubljem će obilato zaraditi.

Bit će to još samo jedan dan u uredu hrvatske svakodnevice.

Sramotna druga strana medalje akcije "Oluja"

No, u tom nacionalnom veselju produženog vikenda i zgubidanskog politikanstva, zaboravili su staru rimsku poslovicu “u pobjedi se ne uzoholi, u porazu ne ponizi”.

Jer, kad su se borbene jedinice HV-a zaputile prema Glamoču i Drvaru predvođene generalom Antom Gotovinom, na osvojeno područje Krajine nahrupile su postrojbe rezervista koje su se iživljavale nad preostalim stanovništvom. Palili su sela, ubijali, pljačkali i osvećivali po starozavjetnom principu “oko za oko, zub za zub”. Nakon toga su organiziranim vlakovima iz Splita dolazile stotine ljudi iz Splita i okolice, skidali špine, pločice, prozore, odvozili sve vrijedno. Zatrli su sve živo.

Neposredan sam svjedok tog vremena, bio sam ratni reporter iz “Oluje” za “Novi list”. Gledao sam kako rezervisti odvoze kamione krajinskog novca u Mađarsku gdje su se mogli još dva dana pretvoriti u konvertabilnu valutu. Slušao staricu kako mi drhtavim prstom pokazuje mjesto gdje su joj iz čistog hira ubili invalidnog sina. Posjetio zarobljenički logor u Zadru gdje su dvije stotine pretučenih ljudi nagurali u prostoriju od pedeset kvadrata, čulo se samo “vode, vode” i cerek iz hodnika.

I ne mislim kvariti veselje, o tome ne pričam samo ja, nego i general Ante Gotovina na čuvenoj snimci kad urla prijekorno na svoj Zapovjedni stožer, a o mišljenju međunarodne zajednice i Suda u Haagu sve je već rečeno.

Riječ je o sramotnoj drugoj strani medalje pobjednosne akcije “Oluja” koju kolektivno pokušavamo dvadeset godina potisnuti u zaborav.

Zbog čega je važno, među ostalim, prisjetiti se da smo pljačkali, mučili i ponizili hrvatske državljane srpskog podrijetla kojima je predsjednik Tuđman slavodobitno poručio da “nisu uspjeli ponijeti niti gaće na štapu”? Jer su političke elite to isto učinile s nesmiljenom žestinom građanima hrvatskog podrijetla i što je najgore, upravo onima koji su im omogućili da imaju puna usta hrvatstva.

Rulja ovisna o benefitima

Prema trenutnom popisu Registra branitelja Hrvatska je raspolagala s ukupno 521 tisuću branitelja, od toga 300 tisuća u borbenom sektoru. Nikad ih nije bilo toliko jer, recimo, u akciji “Oluja” sudjelovalo je 137 tisuća vojnika u punom borbenom sastavu. Gospić je u jesen 1991. branilo 700 vojnika iz 118. brigade ZNG-a na 52 km bojišnice u obliku potkove. Da smo kojim slučajem raspolagali tolikom vojnom silom, zauzeli bi Vladivostok, a ne Beograd.

No, HDZ je neposredno pred Tuđmanovu smrt u saborsku proceduru progurao Nacrt Zakona o hrvatskim braniteljima koji je omogućavao status branitelja svima koji su na bilo koji način bili u kontaktu s ratnim zbivanjima. Ugurali su se tu pisari poput Karamarka, čistačice Kriznih stožera, rezervisti koji su prvi dan pobjegli kući i svi oni koji ne mogu pogoditi kamenom polje, a kamoli ustrijeliti neprijateljsku živu silu u napadu. Stvorili su moćno biračko tijelo ovisno o benefitima, publiku koja im danas aplaudira u Kninu i obezvrijedili žrtvu mladosti cijele jedne generacije koja je iznijela rat na svojim plećima.

Oni koji su bili u ratu o njemu ne pričaju

Svi su se oni potiho vratili i unatoč privatizacijskoj pljački, bogaćenju mudonja i potpuno poremećenom sustavu vrijednosti, potrudili izgraditi novi život. Ništa nisu pitali, malo toga su tražili. U njihovom društvu o ratu se ne priča, to su prošla vremena.

No, kad se ipak povede rasprava o ratu ili akciji “Oluja”, uvijek im ostane gorak okus prevare jer sav ovaj nacionalistički raspašoj u Kninu duboko ih vrijeđa, ukrali su nam pobjedu čovječnosti u ime svog političkog probitka. Riječ je o šutljivoj većini hrvatskih branitelja kojima je neugodno da ih se poistovjećuje s Đurom Glogoškim, Zoranom Ercegom ili Markom Crnojom.

Obilježavanje dana akcije “Oluja” trebalo bi izgledati kao osviješteni trenutak hrvatske pobjede nad agresorom, ali i mjesto pijeteta prema svim žrtvama rata. Na državnoj razini bez sumanutog likovanja, dostojanstveno i sa što manje vojnih parada. Narodu prepustiti svoje veselje, žrtvama svoj mir.

I upravo je prikladan trenutak da povedemo raspravu što se dogodilo s našim sugrađanima Srbima, mladim hrvatskim vojnicima koji su nakon demobilizacije potonuli u drogi, alkoholu, kriminalu, izmučenim civilima i zašto ne poštujemo žrtvu tih ljudi? Jer, našim političkim elitama akcija“Oluja” traje u glavi jedan dan, narodu produženi vikend, a desetcima tisuća otetih od života i ranjenih u stroju cijelu vječnost.

Na žalost, upravo oni koji danas razuzdano slave pobjedu na trošak hrvatskog proračuna su karika koja nedostaje. I tako će ostati sve dok ne shvate da onaj koji sije vjetar žanje oluju.