U HRVATSKOJ je gotovo nemoguće da se nogometni derbi između Hajduka i Dinama odvije bez incidenta. Zadnji se dogodio ove srijede u polufinalu Kupa na Poljudu, gdje je Dinamo svladao Hajduk, a dio torcidaša je nakon utakmice nastavio divljati i uništavati po Splitu.

Torcidaši su, frustrirani zbog još jednog gubitka od Dinama u samo nekoliko dana, prvotno navalili na ogradu na sjevernoj tribini i masovno uletjeli na teren i krenuli na tribinu na kojoj su bili Bad Blue Boysi. Igrači su u međuvremenu pobjegli u svlačionice. 

Nakon posljednjeg incidenta hrvatskih huligana očekuju se velike kazne, koje će prvenstveno snositi klub. Iako je policija upozorila na moguće nerede, tučnjavu i razbijanje, sukob huligana prelio se na ulice Splita gdje su nastavili s uništavanjem javnog inventara. 

U tim je neredima ozlijeđeno i osam policajaca, od kojih neki i teže. Mnogi se pitaju kako stati na kraj ovakvim ispadima pojedinaca i manjih skupina koji pod izlikom nezadovoljstva rezultatom uništavaju inventar kluba i dijelove grada.

Da se radi samo o izlici za razbijanje i da ovakvo ponašanje nije u interesu kluba, već njime huligani samo žele doći u prvi plan, tvrdi i sportski stručnjak Marin Galić. S njime smo razgovarali o okolnostima nastanka huligana u Europi, pa i Hrvatskoj, fenomenu nogometa kao daleko najpopularnijeg sporta na svijetu, a zanimalo nas je i je li moguće stati na kraj hrvatskim huliganima.

Na stadionima u Engleskoj živote su izgubile stotine ljudi. Situacija je stavljena pod kontrolu uvođenjem novih zakona i represijom nad huliganima

Od šezdesetih godina prošlog stoljeća Velika Britanija je stekla reputaciju zemlje najvećih nogometnih huligana. Sve je počelo godinama ranije, kada se nogomet počeo komercijalizirati i postajati profesionalan sport, a radnička klasa počela zbog toga negodovati.

Frustracije su se vrlo brzo prelile na nogometne stadione, koji su nerijetko bili poprišta ozbiljnih, masovnih sukoba u kojima su do kraja osamdesetih godina život izgubile stotine ljudi. 

U razmaku od samo 18 dana, u svibnju 1985. godine, Englesku su zadesile dvije velike tragedije. Prva se zbila na stadionu Bradford Cityja tijekom utakmice domaćina i Lincoln Cityja, inače trećeligaških klubova, kada se zbog zastarjelosti stadiona i smeća koje se skupljalo na krovu zapalila glavna tribina. Usred jačeg vjetra, požar se vrlo brzo proširio i zahvatio veći dio stadiona zarobivši pritom stotine ljudi. Poginulo je 56 osoba, a 265 je ozlijeđeno.

Druga katastrofa dogodila se svega nešto više od dva tjedna nakon, i to na stadionu Heysel gdje se odigravalo finale europskog kupa između Juventusa i Liverpoola. Usred lošeg osiguranja i neomogućavanja distance između protivničkih navijača, došlo je do nereda nakon što su navijači Liverpoola kamenjem počeli gađati navijače Juventusa koji su pokušali pobjeći. Pod pritiscima, trešnjom i udarima Liverpoolovih navijača, zid na stadionu je popustio i urušio se, pritom usmrtivši 39 te ozlijedivši gotovo 600 ljudi.

Čak 14 navijača Liverpoola proglašeno je krivima za ubojstvo iz nehaja, a svi engleski klubovi su dobili petogodišnju zabranu nastupa u europskim natjecanjima. Za Liverpool je ta kazna trajala šest godina.

Do kraja osamdesetih poginulo je još oko stotinu navijača na engleskim stadionima, a onda je Margaret Thatcher, u strahu od gubitka svoje političke moći te uslijed narušavanja ugleda Velike Britanije u svijetu, poduzela drastične korake uvođenjem novih propisa i Zakona o nogometnim gledateljima koji je u Engleskoj još uvijek na snazi.

Zakonom se provela modernizacija stadiona te niz mjera za suzbijanje huligana. Uvedene su jedinice za nadzor sigurnosti tijekom nogometne utakmice, mogućnost doživotne zabrane odlaska na stadion, smanjenje unošenja i konzumacije alkohola za vrijeme gledanja utakmice, zabrana rasističkih i šovinističkih dobacivanja te zabrana i oštre kazne za bacanje predmeta na teren.

Mjere iz 1989. pomogle su Engleskoj da ublaži negativnu reputaciju u nogometnom svijetu, međutim neredi su se sa stadiona u međuvremenu preselili na ulice.

Stručnjak: Navijači se uvijek dijele na "mi i oni"

U tom su razdoblju na ovim prostorima bili izraženi sukobi tijekom utakmica jugoslavenskih klubova. Uzroci su uglavnom bili u obrani nacionalnog identiteta, pa su se i sukobi zaoštravali kako se sve više pričalo o odjeljivanju dijela država.

U tim su sukobima prednjačili Zvezdini navijači - Delije, potom navijači Partizana - Grobari te Torcida i Bad Blue Boysi. Osamostaljenjem Hrvatske, u međuvremenu su Torcida i BBB postali zakleti neprijatelji.

Marin Galić sa Sveučilišta Sjever objašnjava kako kod navijača uvijek postoji "mi i oni", odnosno da uvijek moraju imati nekog protivnika s kojim će dolaziti u sukob.

"Kada je bila Jugoslavija, tko su bili oni? Uglavnom Zvezda i Partizan. Devedesetih su Hajduk i Dinamo bili dva bratska kluba, međutim navijačka svijest nalaže postojanje podjele na 'mi i oni'. Nakon osamostaljenja Hrvatske Torcidi su Dinamovi navijači postali 'oni'. U takvim krugovima uvijek mora postojati neki protivnik. Da se organizira prvenstvo Dalmacije, Torcidi bi onda primjerice navijači Šibenika bili 'oni'. Dakle, moraju imati protivnika kojeg će navijački poniziti", priča Galić. 

Kaže da kod navijačkih skupina postoje jasni rituali, ali da ovi neredi od srijede nemaju nikakve veze s ritualima, već liječenjem osobnih frustracija. Objašnjava kako su se s godinama sukobi sa stadiona prebacili u grad. Ujedno smatra da je sukob od srijede bio ogroman propust organizatora i policije.

"U osamdesetima su neredi uglavnom bili na stadionima, a onda ih je policija počela intenzivno osiguravati. Tehnologija je omogućila da se svaki gledatelj može identificirati i samim time su neredi preseljeni sa stadiona na vanjske terene. Na primjer, u Poljskoj se dogovore i potuku u šumi. U srijedu je središte sukoba bio stadion. Naravno da se to moglo spriječiti. Mora se spriječiti da gledatelji uđu u teren. To je definitivno ogroman propust organizatora i policije", kazao nam je.

"Pravo je pitanje protiv koga se Torcida zapravo pobunila u srijedu"

Galić kaže i da je pravo pitanje protiv koga su se navijači zapravo pobunili. Naveo je nekoliko aspekata koji bi im mogli poslužiti kao izgovor, no ni jedan od njih ne smatra opravdanim.

"Pitanje je protiv koga su se oni jučer bunili. Jasno je da su izražavali svoje frustracije i nezadovoljstvo, ali pitanje je protiv koga? Kluba? Tko nominalno vodi klub? Navijači. Oni su kroz strukture kluba trebali izraziti svoje nezadovoljstvo. Klub je u njihovim rukama, oni imaju svoje interne akte pomoću kojih mogu intervenirati u slučaju da nisu zadovoljni postojećim strukturama. Nema baš nikakvog opravdanja za ovakvo ponašanje.

Druga stvar, imali smo 12-13 godina lik i djelo Zdravka Mamića koji je izazivao frustracije kod navijača. Ja sam navijač Hajduka, ali nitko mi ne može tvrditi da su prvenstva od 2006. do 2016. godine bila regularna, odnosno da Hajduk, unatoč svojim internim problemima, nije mogao osvojiti titule jer je cijela nogometna organizacija bila postavljena tako da mu onemogući da išta osvoji. Čim bi startalo prvenstvo, u prvih pet-šest kola bi ih uništili i poslije toga bi im propao ostatak prvenstva. To je naravno izazivalo frustracije koje su dovodile do nasilja. 

Treći potencijalni vid za njihovo negodovanje je suđenje, ali HNS je ove godine napravio dobar iskorak time što je doveo fenomenalnog suca iz Njemačke za prvenstvo te odličnog suca koji je sudio u polufinalu koje se odvijalo u srijedu. Apsolutno nema niti jedne greške kod tih sudaca na koju bi se navijači mogli pozvati.

Četvrto su njihovi rituali. Ako je u pitanju tučnjava, obično se dogovore da se nađu negdje izvan stadiona i sukobe. Kada se razbija po gradu, onda se razbija na gostujućem terenu, a ovdje se uništavao inventar kluba u koji se kunu da ga obožavaju i žive za njega. Uništavali su grad za koji su se kunuli da je 'najlipši na svitu'. Tu nema logike za njihovo ponašanje koje je apsolutno za svaku osudu. Za ovo u srijedu nema nikakvog opravdanja osim da su huligani bez razloga razbijali po gradu", kazao nam je. 

"Pravi navijači interese kluba stavljaju ispred svojih"

Galić pravim navijačima smatra one koji interes kluba stavljaju ispred svojih osobnih, dok za pojedince koji na utakmicama rade nerede kaže da im je važnije da oni dođu fokus, a ne klub, čime mu rade veliku štetu.

"Za mene je navijač netko kome je interes kluba iznad svega. Ali ako vi svoj osobni interes stavite iznad klupskog, a u ovom slučaju je bilo tako, ne može nitko reći da su neredi u interesu kluba i grada i onda je riječ o huliganstvu.

Jedan banalni primjer je bila utakmica u Varaždinu. Domaćini su imali igrača manje, Hajduk je vršio pritisak na protivničke igrače, čekao se pogodak i u 70 i nekoj minuti, kada je bio najveći pritisak, Torcida baci baklje na teren i utakmica se prekine na šest minuta taman da se domaćini uspiju konsolidirati, odmoriti i organizirati.

Je li to u interesu kluba? Jesu li to navijači? Ja kažem da nisu. Oni žele doći u prvi plan, do izražaja i iznad kluba, a u tom trenutku ne misle na klub, jer da misle, sigurno ovako nešto ne bi radili. Njima je njihov osobni interes ispred klupskog i kao takvi nisu istinski navijači", smatra Galić. 

"Ništa toliko ne spaja i ne razdvaja ljude kao nogomet"

Daleko najviše huligana prisutno je upravo na nogometnim utakmicama. Galić kaže da je to logično zato što je ipak nogomet najpopularniji sport na svijetu pa samim time ima daleko najviše publike. 

"Nogomet je daleko najpopularniji sport na svijetu zato što postoji rezultatska neizvjesnost. Primjerice, u nogometu trećeligaš može u jednoj utakmici pobijediti prvoligaša, što na primjer u košarci ili rukometu ne postoji. Drugi razlog je jednostavnost pravila pa samim time nogomet privlači više gledatelja.

Normalno da će nešto najpopularnije na svijetu privući najviše ljudi. Rijetko koji sport može privući toliko navijača. Uzmite ragbi, nogomet, kriket. To su jedina tri svjetska prvenstva za koje se u startu može reći da će na svakoj utakmici tribine biti pune.

Ništa kao sport, a prvenstveno nogomet, ne može toliko spojiti, ali i razdvojiti ljude. Ni Tuđman 1991. godine nije mogao okupiti toliko ljudi koliko ih se može okupiti oko jedne nogometne utakmice. Isto tako, ništa osim nogometa ne može dovesti do toga da vi na dan utakmice imate pod kontrolom i nadzorom sve puteve od Splita do Zagreba. To je taj fenomen ujedinjavanja i razjedinjavanja koje uzrokuje sport, a prvenstveno nogomet", kaže.

Neredi hrvatskih navijača pretežito nailaze na velike osude, posebice je to bilo nakon ogromnog sukoba BBB-a i navijača AEK-a u Grčkoj prošle godine, pri čemu je jedan grčki navijač izgubio život. Galić svejedno smatra da političari osuđuju nerede, ali ne i direktno njihove počinitelje. Kaže da se ne usude.

"Nogomet je igrala radnička klasa početkom 20. stoljeća i onda je došlo do promjene socijalnog statusa u nogometu, počeo se razvijati profesionalni nogomet, u čemu se radnička klasa nije snašla i osjećala se izuzetom iz onoga što je nekad bila. Tu započinju prvi istupi huligana koji su kasnije u Engleskoj eskalirali do te mjere da je javnost tražila da se nešto poduzme. U tom je trenutku Margaret Thatcher, nakon stotina mrtvih na stadionima, bila prisiljena nešto poduzeti zbog svoje političke sigurnosti.

U slučaju Hrvatske, dan nakon utakmice je bio vrlo zanimljiv jer se moglo vidjeti tko je i kako reagirao na ove nerede. Ivica Puljak je osudio nerede, no je li ikad došlo do osuda Torcide? Vi nikada niste naišli na osudu Torcide i njihovog djelovanja, pa čak ni kada su u lockdownu organizirali rođendan Hajduka.

Nitko se tada nije pobunio, nitko se nije usudio. Mora postojati kritički odnos u javnosti jer političari pokreću policiju i sudstvo. U principu se sve uvijek zataškava i posljedica toga je da se huligani osjećaju iznad zakona. U ovom slučaju se svi boje reagirati", kaže.

"Navijači pretežito puno više imaju pozitivnih nego negativnih strana. Zbog izgreda pojedinaca ne treba generalizirati cijelu skupinu"

Ipak, naglašava da navijačke skupine ne treba generalizirati na osnovu incidenata koji proizlaze iz dijela njihovih članova. 

"Važno je naglasiti da mi pričamo o navijačima isključivo kada je nešto ružno i onda se dobije slika navijača kao huligana. Nisu svi huligani i općenito navijači imaju više toga pozitivnog, ali o tome se manje priča upravo zbog ovih incidenata huligana. Da sutra bude nekakav potres ili tragedija, opet bi prvi u pomoć priskočili navijači", kazao nam je.

"U Americi se bez problema možete pojaviti u suparničkom dresu. U Hrvatskoj su za navijanje karakteristične dimne bombe"

Objašnjava kako su inače ljudi iz južnijih krajeva skloniji strastvenijem praćenju sporta općenito, pa samim time i nogometa. Kaže da je Engleska uspjela suzbiti huligane promjenom socijalnog statusa navijača.

"Kada gledate navijanje i strast prema nogometu, naći ćete podjelu na sjever i jug, odnosno uvidjeti da su južne zemlje te koje prenose navijačku strast na terene. Na primjer, ta je strast u Francuskoj najistaknutija u Marseilleu, u Italiji u Napoliju, a valja spomenuti i Grčku. 

Što se tiče Engleske, oni su problem huligana riješili represijom, a poslije toga je došlo do prirodne selekcije nakon što je promijenjen socijalni status navijača. Danas u Engleskoj ne možete kupiti godišnju kartu ispod 800 funti, a cijena zna ići preko 3000 funti. Tko si može priuštiti takve karte? Samim time je napravljena selekcija navijača. 

Danas će vam hrvatski navijači reći da to što se događa u Engleskoj više nije navijanje, nego kazalište. Južne zemlje imaju takav temperament, a da ne govorim o Americi gdje možete bez problema doći među navijače u suparničkom dresu. Naši navijači to ne smatraju navijanjem. Kod nas se bacaju dimne bombe, koriste zvučnici i ogromni transparenti", kaže.

"Na tribinama prevladavaju ekstremna desnica i konzervatizam" 

Galić kaže da je većina navijača u Hrvatskoj, kao i klubovi, više ili manje desne političke orijentacije. Kaže da takve podjele postoje i u drugim zemljama.

"U Hrvatskoj je samo Zagreb imao lijevu orijentaciju, ali on je sada u petoj ligi. I u drugim zemljama postoje takve podjele. U Francuskoj je jedino Marseille lijevo orijentiran, svi ostali su desno. U Italiji također postoji podjela na lijeve i desne. Na primjer, Lazio je ekstremno desno, dok je Roma orijentirana u lijevo. U Grčkoj je bio problem s AEK-om kada su igrali s Dinamom jer su oni lijevo orijentirani.

Dakle, na tribinama prevladavaju ekstremna desnica i konzervatizam", kaže te naglašava da se u Hrvatskoj i lijevi i desni političari boje kontrirati navijačima, pogotovo ako je u pitanju Dalmacija.

Može li se suzbiti hrvatske huligane?

Galić smatra da je vrlo teško suzbiti huligane koji trenutno odlaze na nogometne utakmice. Represiju ne vidi kao rješenje, već obrazovanje, i to prvenstveno mlađih generacija. Kao drugi problem vidi kućni odgoj. Također smatra da je zakon koji je na snazi u Hrvatskoj dobar, ali da je problem u tome što ga se ne primjenjuje. Ističe i da je tehnološkim dostignućima danas moguće kontrolirati stadion, ali ne i cijelu državu.

"Prvi i osnovni problem kod navijača je to što imaju karijeru kao što ju imaju sportaši. Ona nije vječna, već ugrubo traje od petnaeste do tridesete godine. I oni žele ostaviti pečat u toj svojoj karijeri od 15-ak godina i na stadion su došli s nekim načelima. Vi ta načela koje oni imaju ne možete mijenjati. Represija nije rješenje. Nemoguće je uhititi pet tisuća ljudi.

Potrebno je educirati i promijeniti stavove tih ljudi. Vi u principu možete utjecati na buduće generacije, i to kroz obrazovanje. I tu nastaje problem jer se radi o formativnom odgoju. Ljudi najveći dio osobnosti poprimaju obiteljskim obrazovanjem. Teško da država tu može nešto napraviti.

Ako osoba svaki dan dobiva inpute od roditelja da je tučnjava nešto najnormalnije te ujedno i dokaz nadmoći nad drugom osobom te da na taj način mogu iskazati superiornost nad suparnikom, ako su ih roditelji tukli i u tome se nije vidjelo ništa sporno, vrlo vjerojatno je da će to i tim osobama biti najnormalnija pojava i tako će se ponašati na stadionu.

Vrlo je teško sada djelovati na navijače koji su trenutno na tribinama. Eventualno se može utjecati na buduće generacije tako da im se daju inputi različiti od onih koje će dobiti na stadionu od starijih navijača te u obiteljskom okruženju, a to je jako teško. Zato ni represija nije trajno rješenje, već rad s mladima na promjeni njihovih stavova", kaže.

Naglašava da takvim navijačima nije pretežito važno mišljenje javnosti, već mišljenje njihovog svijeta, odnosno navijačke skupine kojoj pripadaju.

"Oni se ovako dokazuju svojim suborcima kojima se žele pokazati i obilježiti svoju eru. Za 15 godina ova generacija Dinama bit će obilježena sukobom u Grčkoj s navijačima AEK-a", zaključio je Marin Galić.