PANAMSKI kanal jedan je od najvećih inženjerskih projekata suvremenog doba. Kao poveznica između dva svjetska oceana, njegovo otvaranje značajno je utjecalo na svjetsku trgovinu, ali isto tako omogućilo zemljama poput SAD-a da premještaju svoje mornarice s jedne strane na drugu. Na današnji dan 1999. godine Sjedinjene Američke Države predale su kanal panamskim vlastima.

Kanal koji bi spajao oceane

Ideja o izgradnji kanala u Središnjoj Americi stara je koliko i prisutnost Europljana u Americi. Međutim, do kraja 19. stoljeća svaka nakana da se iskopa takav kanal bila je jednostavno utopija. Većina inženjera tog vremena rekla je kako je to preskupo te da je to poduhvat za neka druga vremena.

Njihovo mišljenje nisu dijelili francuski inženjeri koji su do 1860-ih završili izgradnju puno dužeg Sueskog kanala. Oni su ponudili Panami (odnosno Kolumbiji, koja je tada posjedovala taj teritorij) da izgrade kanal koji će spajati dva oceana.

Ipak, kada su se inženjeri upoznali s terenom i počeli računati troškove, postalo je jasno da od tog projekta neće biti ništa. Naime, teren u Panami bio je puno izazovniji od onog kod Sinaja, a isto tako su tamo vladale razne bolesti koje su dodatno otežavale situaciju. 

SAD se petlja u događaje u Kolumbiji kako bi ostvario prava na kanal

Nakon što su Francuzi otišli, kolumbijskoj vladi stigla je poruka od SAD-a. Theodore Roosevelt htio se nagoditi s Kolumbijcima kako bi mu omogućili da gradi kanal u Panami, no kolumbijska je vlada rekla: "Ne."

Vodstvo SAD-a to je "ne" naplatilo nekoliko godina kasnije, kada je podržalo nacionalni ustanak Panamaca koji su se htjeli odcijepiti od Kolumbije. Obećali su im svu financijsku i vojnu pomoć, ali tražili da, nakon što se osamostale, ustupe teritorij oko budućeg kanala. Panamci su na to pristali, znajući da bez njihove pomoći ne mogu ostvariti državu Panamu.

Kanal je završen 1914. godine i ostao u američkom vlasništvu sve do 1999. godine. Njegova važnost bila je golema jer su trgovački brodovi, koji su prevozili robu s jednog na drugi kraj SAD-a, sada mogli značajno skratiti svoj put, a ne ploviti sve do Magellanovog prolaza u južnoj Argentini.

Van ekonomskih razloga, kanal je postao osobito važan u Drugom svjetskom ratu jer je omogućio SAD-u da premjesti dio svoje ratne mornarice iz jednog oceana u drugi, što je postalo vrlo bitno nakon pojave japanske prijetnje u Pacifiku.

Jimmy Carter odlučuje predati kanal Panamcima

1977. godine, nakon višegodišnjih pregovora s panamskim vlastima, američki predsjednik Jimmy Carter pristao je na predaju kanala Republici Panami, ne tražeći ništa zauzvrat. Njegov kabinet odlučio je da je to pravi smjer kojime treba ići američka vanjska politika kad je u pitanju Centralna Amerika. Dogovorili su se da će službeno kanal predati krajem 1999. godine.

Razlog tome bila je činjenica da je američko vodstvo već neko vrijeme bilo raspravljalo o tome kako postići bolje bilateralne odnose sa zemljama Latinske Amerike. Većina tamošnjih naroda smatrala je Panamski kanal simbolom imperijalizma i često je kritizirala SAD zbog prisustva vojske na teritoriju strane zemlje. 

Osim toga, nedavna Sueska kriza popularizirala je ideju da glavni morski putevi trebaju biti dostupni svakome, pa je kritika dolazila i iz američkog društva. Carter je također htio ugasiti ikakve ideje o izgradnji drugog kanala u Panami koje bi financirali Sovjeti. U dokumentu iz 1977. godine dopustio je da kanalom prolaze svi brodovi bez obzira na to pripadaju li komunističkim režimima ili ne. 

Posljednji razlog ticao se američke vojne politike. Rat koji je SAD vodio protiv Japana i Njemačke 1940-ih bio je posve drukčiji od sukoba s SSSR-om u drugoj polovici istoga stoljeća. U svijetu gdje se ratovanje svelo na rapidno naoružavanje i gomilanje nuklearnog oružja, postalo je jasno kako stari oblici ratovanja više nisu u modi. To je značilo da Panamski kanal više nije vrijedio kao ranije te da je cijena održavanja kanala postala prevelika.