NAPOLEONOVIH sto dana (fr. Les Cent-Jours) označavaju kratko, ali dramatično razdoblje u povijesti kada se Napoleon Bonaparte vratio na vlast nakon svojega prvog egzila. Ovaj period započeo je 20. ožujka 1815., kada je Napoleon ušao u Pariz nakon bijega s otoka Elbe, i završio 22. lipnja iste godine, kada je prisiljen abdicirati po drugi put nakon poraza kod Waterlooa. Iako je trajalo samo sto dana, ovo razdoblje ostavilo je neizbrisiv trag u europskoj povijesti.

Napoleon je bio prognan na Elbu u travnju 1814. nakon poraza u Ratovima šeste koalicije. U Parizu je vlast preuzeo Luj XVIII., a monarhija Bourbona bila je obnovljena uz podršku savezničkih sila. Međutim, Napoleon nije mirovao. Iskoristivši nezadovoljstvo naroda zbog povratka stare aristokracije i političke nestabilnosti, odlučio je pobjeći. Dana 26. veljače 1815. napustio je Elbu s malom grupom od oko 700 lojalnih vojnika i zaputio se prema francuskoj obali.

Vojska poslana da ga zaustavi, oni mu se pridružili

Nakon iskrcavanja u Golfe-Juanu 1. ožujka, Napoleon je krenuo prema Parizu. Njegov povratak bio je trijumfalan: vojnici poslani da ga zaustave, uključujući i one pod zapovjedništvom maršala Neya, masovno su mu se pridružili, privučeni njegovom karizmom i uspomenama na stare pobjede. Luj XVIII. pobjegao je u Gent, a Napoleon je 20. ožujka preuzeo vlast bez prolijevanja krvi. Ovaj trenutak označio je početak Sedme koalicije, saveza europskih sila – uključujući Britaniju, Prusku, Rusiju i Austriju – odlučnih da ga zaustave.

Napoleon je brzo pokušao konsolidirati vlast. Uveo je liberalnije reforme, poput novog ustava, kako bi pridobio podršku naroda, dok je istovremeno okupljao vojsku za neizbježni sukob. Savezničke snage, predvođene vojvodom od Wellingtona i pruskim feldmaršalom Blücherom, pripremale su se za invaziju Francuske. Napoleon je odlučio preduhitriti ih napadom na današnju Belgiju, gdje su se savezničke trupe koncentrirale.

Težak poraz kod Waterlooa

Kampanja je kulminirala bitkom kod Waterlooa 18. lipnja 1815. Unatoč početnim uspjesima kod Lignyja i Quatre Brasa, Napoleonova vojska, oslabljena godinama ratovanja i dezertiranjem, nije mogla izdržati kombinirani britansko-pruski napad. Poraz je bio katastrofalan: oko 25.000 Francuza poginulo je ili ranjeno, a Napoleonova nada u povratak moći bila je slomljena. Četiri dana kasnije, 22. lipnja, prisiljen je abdicirati u korist svojega sina, Napoleona II., iako je to bila tek formalnost jer su saveznici već ulazili u Pariz.

Nakon abdikacije, Napoleon se pokušao skloniti u Ameriku, ali su ga Britanci presreli. Ovaj put prognan je na udaljeni otok Sveta Helena u južnom Atlantiku, gdje je proveo posljednje godine života u izolaciji, umirući 5. svibnja 1821. Luj XVIII. vratio se na prijestolje, a napoleonsko doba konačno je završilo.

Sto dana bilo je više od puke epizode. Pokazalo je Napoleonovu iznimnu sposobnost mobilizacije i privlačnosti, ali i krhkost njegove moći pred ujedinjenom Europom. Ovaj period ostaje simbol njegove neugasle ambicije i posljednji odjek revolucije koju je nekoć predvodio.