NA SVIJETU živi 8 milijardi ljudi, prema izvješću Ujedinjenih naroda. Svjetsko stanovništvo se povećalo za milijardu ljudi u 11 godina jer nas je 2011. bilo 7 milijardi. Rast broja svjetskog stanovništva ipak usporava, a 1 posto rasta 2020. je najmanje od 1950.

Projekcije pokazuju da će svjetska populacija narasti na oko 8.5 milijardi do 2030. i 9.7 milijardi do 2050. Predviđa se da će dosegnuti vrhunac od oko 10.4 milijarde ljudi tijekom 2080-ih i ostati na toj razini do 2100.

Vijest je to koja neke ljude raduje, druge užasava. Zabrinutost proizlazi iz pretpostavke da je rast ukupnog stanovništva neodrživ, a vodi u ekološku i humanitarnu katastrofu. Taj strah je u podlozi raznih društvenih pokreta, od onih koji upozoravaju na to da sve veći broj ljudi na Zemlji dovodi do ekološke neodrživosti do onih koji misle da ljudi trebaju prestati praviti djecu.

4 milijarde ljudi više u manje od 50 godina

Prvu milijardu ljudi je svijet dosegao tek 1800. godine, procjenjuju povijesni demografi. Danas je na svijetu 8000 puta više ljudi nego prije 12 tisuća godina, kada je ukupna ljudska populacija brojala 4 milijuna jedinki. Većina toga rasta se dogodila zadnjih stotinjak godina.

Najbrži relativni rast svjetskog stanovništva je bio 1962., a najveći apsolutni rast, za više od 90 milijuna ljudi, 1990. Trebalo je više od 120 godina da se broj ljudi na Zemlji udvostruči s milijarde na 2 milijarde (1800. do 1928.), a samo 47 godina da se udvostruči s 4 milijarde na 8 milijardi (od 1975. do danas).

Više od polovice ljudi živi u Aziji (cca. 4.72 milijarde), drugi najnastanjeniji kontinent je Afrika (cca. 1.43 milijarde), treći Europa (cca. 750 milijuna), a u Sjevernoj i Južnoj Americi živi malo više od milijarde ljudi. Procjenjuje se da će do sredine 60-ih godina ovog stoljeća u Africi biti 3 milijarde ljudi jer se na tom kontinentu nalaze države s najbržim rastom stanovništva.

Više ljudi, još više hrane

Iako danas treba prehraniti dvostruko više ljudi nego 1975., pokazalo se da je svijet u tome jako uspješan. Ne postoji veće područje na svijetu na kojem ljudi ne žive duže i ne jedu više.

1975. je prosječna osoba u Europi dnevno konzumirala 3280 kalorija, danas 3410 kalorija. Na najsiromašnijem kontinentu, Africi, te su godine ljudi konzumirali prosječno 2155 kalorija, što je na razini gladi (dnevno se prosječnom muškarcu preporučuje 2500 kalorija). Danas ljudi u Africi prosječno dnevno unose 2545 kalorija.

Posebno velik napredak je ostvaren u Aziji, u kojoj su ljudi sve do 1977. prosječno dnevno konzumirali manje kalorija od ljudi u Africi. 1975. je prosječni dnevni kalorijski unos na tom kontinentu iznosio 2072 kalorije, a danas je 2895 kalorija.

Koristi se neznatno veća površina za proizvođenje puno više hrane

Danas se prehranjuje dvostruko više ljudi nego prije pola stoljeća, a u prosjeku svaka osoba unese više kalorija, u svakom dijelu svijeta. Iako se iz toga može pretpostaviti da se koristi daleko veća površina Zemlje za uzgoj hrane, to je tek djelomično istina.

Površine koje se koriste za poljoprivredu su se povećale s 4.5 milijardi hektara 1970., kada je na svijetu bilo manje od 4 milijarde stanovnika, na 4.9 milijardi hektara danas. Dodatne 4 milijarde stanovnika se hrane s tek 9 posto većom površinom koja se koristi za poljoprivredu. Doda li se tome da svih 8 milijardi ljudi unosi više kalorija nego prije 50 godina, jasno je da se radi o impresivnom rezultatu.

Čak postoje naznake da je dosegnut tzv. "vrhunac poljoprivrednog zemljišta", prijelomna točka nakon koje će se ukupna površina za poljoprivredu smanjivati, a ukupna poljoprivredna proizvodnja nastaviti rasti.

U Francuskoj, poljoprivrednoj sili, prije pola stoljeća upotrebljavalo se 59 posto ukupne površine zemlje za poljoprivredu, a danas 52 posto. Na sjevernoameričkom kontinentu je postotak površina koje se koriste za poljoprivredu pao s 27 posto na 25.6 posto u istom razdoblju. Općenito zemlje s visokim dohotkom upotrebljavaju danas 35 posto površine za poljoprivredu, a još početkom ovog stoljeća su upotrebljavale 38.5 posto.

Danas je potrebna tek 1/3 površine da se proizvede ista količina hrane kao 1961.

Činjenica da se danas milijarde ljudi više hrane većom količinom hrane uz približno isto korištenje površina za poljoprivredu znači da je potrebna manja površina da bi se prehranila jedna osoba.

1975. godine, kada su na svijetu bile 4 milijarde ljudi, prosječno je u svijetu korišteno 1.13 hektara po osobi. 2018. se koristilo 0.66 hektara, iz čega se ugrubo može zaključiti kako je danas potrebno skoro upola manje hektara da se prehrani jedna osoba, i to većom količinom hrane.

Koliko je veliki rast produktivnosti poljoprivredne proizvodnje ostvaren, najbolje se može prikazati omjerom površine koja je danas potrebna za proizvodnju iste količine poljoprivrednih proizvoda kao u prošlosti.

Ako odredimo godinu 1961. kao baznu, s indeksom 1, to znači da je te godine ostvarena određena količina proizvodnje po površini i sve godine uspoređujemo s tom godinom. Indeks iznad 1 znači da je u nekoj godini bila potrebna veća površina za istu količinu proizvodnje kao 1961., a manji od 1 znači da je bila potrebna manja površina za istu količinu proizvodnje.

Prema podacima UN-ove Organizacije za hranu i poljoprivredu (FAO), 2014. je taj indeks iznosio 0.3, što znači da je te godine bilo potrebno tek 30 posto površine kao 1961. da bi se proizvela ista količina hrane. Može se reći da je zbog rasta produktivnosti u poljoprivredi danas moguće prehraniti 3 osobe koristeći površinu kojom se 1961. mogla prehraniti samo jedna osoba.

Prinosi svih poljoprivrednih kultura rastu

Rastu prinosi svih poljoprivrednih kultura. U Mađarskoj su se 1975. mogle očekivati 3.2 tone pšenice po hektaru, u Njemačkoj 4.3 tone, u Francuskoj 3.9 tona, u Italiji 2.7 tona. Do 2020. su se prinosi pšenice u Mađarskoj popeli na 5.5 tona, u Njemačkoj na 7.8 tona, u Francuskoj na 6.7 tona, u Italiji na 3.9 tona.

Prinosi kukuruza po hektaru su 1991. u SAD-u bili 6.8 tona, u Rusiji 2.7 tona po hektaru, u Ukrajini 2.5 tona po hektaru. 2020. je urod bio 10.8 tona po hektaru u SAD-u, 5.1 tonu po ha u Rusiji i 5.6 tona po ha u Ukrajini.

Isti rast produktivnosti se dogodio kod riže. 1975. je prosječni urod u Kini iznosio 3.5 tona po hektaru, u Indiji 1.8 tona po ha i u Indoneziji 2.6 tona po ha. U 2020. je urod kineske riže bio 7 tona po ha, indijske 4 tone po ha i indonezijske 3.6 tona po ha.

Rast produktivnosti poljoprivredne proizvodnje je dugoročan i ne pokazuje znakove zaustavljanja. Postoje problemi u nekim državama, primarno u Africi, ali su oni isključivo rezultat krivih političkih odluka.

Primjerice, u Zimbabveu je trenutno prinos kukuruza po hektaru 1.18 tona, a šećerne trske 76.6 tona, dok je 1986. prinos kukuruza po ha bio 1.84 tone i šećerne repe 125 tona. Razlog je taj što od 1987. do 2017. zemljom vlada diktator Robert Mugabe koji je nizom "poljoprivrednih reformi", što je eufemizam za progon i ubojstvo bijelih farmera, uništio poljoprivredu te zemlje.

2100. će nas biti 11 milijardi, to će biti vrhunac

Procjenjuje se da će 2100. na svijetu biti oko 11 milijardi ljudi, nakon čega će se broj stanovnika smanjivati. Nema razloga zbog kojeg svijet ne bi mogao u sljedećih 80-ak godina prehraniti dodatne 3 milijarde ljudi, ako je u zadnjih 47 godina prehranio dodatne 4 milijarde.

Problem nije samo prehrambeni, mnogi su zabrinuti zbog iscrpljivanja mineralnih i drugih resursa. Zadnjih desetljeća se često predviđao vrhunac eksploatacije fosilnih goriva i drugih sirovina, što se nije obistinilo.

1924. je geolog i stručnjak za iskapanje bakra Ira Joralemon izjavio: "... doba električne energije i bakra bit će kratko. Uz intenzivnu razinu proizvodnje koja mora doći, opskrba svijeta bakrom trajat će jedva nekoliko godina. ... Naša civilizacija temeljena na električnoj energiji će se smanjivati i umrijeti."

To se nije obistinilo, a ipak su se slične prognoze ponavljale. Početkom 21. st. se pisalo o tome kako je 1996. dosegnut vrhunac novih pronalazaka izvora bakra, ali je američki Geološki institut 2013. objavio kako su te godine poznate zalihe bakra dvostruko veće nego 1996.

Slične prognoze su kroz povijest davane za mnoge stvari, kao naftu, fosfor i zlato, ali se nisu ostvarile zbog stalnog pronalaska novih izvora, poboljšanja tehnologije korištenja, recikliranja (bakar i zlato se mogu beskonačno reciklirati) i sl.

Nema opasnosti od prenapučenosti

Demografska zakonitost je da s ekonomskim razvojem opada broj rođene djece po ženi. Društveni uvjeti imaju određeni utjecaj, ali u dugom roku stopa fertiliteta ovisi o ekonomskom razvoju. Dok je Kina bila siromašna, imala je puno djece, a danas ima goru stopu fertiliteta od SAD-a. U najmnogoljudnijoj državi na svijetu se pojavio suprotan problem, premalo djece.

Upravo je to problem modernog doba jer o njemu ovisi održivost bogatih društava. To se posebno odnosi na mirovinski sustav jer je sve više umirovljenika, a sve manje zaposlenih mladih, pa je cijeli sustav postao neodrživ.

Strahovi oko prenapučenosti su povijesni. Upravo u problemu neodrživog broja stanovništva antropolozi i povjesničari vide razlog propasti mnogih civilizacija, posebno Srednje Amerike. Prema tim teorijama, kombinacija prenapučenosti i klimatskih promjena je dovela do urušavanja civilizacija Tolteka, Maja, Asteka (koji su se počeli urušavati prije dolaska Europljana), Olmeka i drugih.

To je možda djelomično istina, ali je danas na raspolaganju tehnologija koja omogućuje "probijanje" ograničenja rasta stanovništva. Unatoč tome što je danas na Zemlji više ljudi nego ikada, hrane ima još i više, ljudi žive duže nego ikada u povijesti i nema razloga smatrati da će se ti trendovi preokrenuti.