PRATIO sam svojedobno kao relativno mlad novinar Večernjeg lista suđenje Andriji Artukoviću i pisao izvještaje i osvrte nad kojima su neki kolege u redakciji sumnjičavo dizali obrve. Jedan od urednika, koji mi srećom nije bio nadređen, otvoreno mi je i kazao "što ti TO pišeš". A TO se sastojalo u tome što o Artukoviću nisam pisao kao "ustaškom krvniku", što je bila obvezna formulacija u tadašnjim medijima, čak ni kao "ratnom zločincu".

Nego kao "optuženiku", odnosno "potencijalnom osuđeniku", što je odražavalo stav da mu tek treba dokazati krivnju. Moram priznati da sam tako postupio pod snažnim dojmom sjajnog beogradskog odvjetnika Srđe Popovića. On se prihvatio obrane Artukovića baš zato da ne dopusti da suđenje bude parada jeftinih ideoloških i kvazipravnih diskvalifikacija, nego da se ovom ustaškom ministru stvarno dokažu zločini  za koje je kriv.

Ali još sam više bio pod dojmom starački oronulog Artukovića, koji je veći dio čitanja optužnice prespavao, zabačene glave unatrag i otvorenih usta. Stalno su ga budili, ali on bi opet zaspao i tako satima. Bilo mi je ispod elementarnog dostojanstva verbalno komadanje tog starog čovjeka, koji kao da je virio iz groba, gdje će poslije dvije godine i završiti. Barem ja u tome nisam htio sudjelovati.

Odmah sam stao na Hršakovu stranu

Sjetio sam se svega ovoga kada je prije nekoliko tjedana najavljeno da će nekakav Hrvatski domoljubni pokret organizirati opsadu kuće na Gornjem gradu bivšeg partizanskog komandanta Stjepana Hršaka. Žele, objavili su ti "domoljubi", od njega iznuditi priznanje da je 1945. u Maceljskoj šumi organizirao likvidaciju dvadesetak katoličkih svećenika i bogoslova, koji su bježali s jednom ustaškom jedinicom.

Odmah sam stao na Hršakovu stranu, jer je on novinarima suvislo objasnio da je još početkom devedesetih na policiji dokazao da nije nikakav "komunistički krvnik" ni "ratni zločinac". A još više, jer jer je izjavio da je neko vrijeme bio zapovjednik Franji Tuđmanu. Pa, rekoh, zašto ti "domoljubi" Schwartz, Ćesić-Rojs i Dragun ne ispitaju i sve češće i sve uvjerljivije tvrdnje da je i Tuđman sudjelovao u masovnim likvidacijama u blizini Zagreba te nesretne 1945.

Čovjeku je već 90 godina pa je razumljivo zatražio od policije da mu maknu taj "cirkus" pred kućom, ali je ova to odbila

Ipak, najviše što me privuklo na Hršakovu stranu je nešto treće.  To što je čovjeku već 90 godina pa je razumljivo zatražio od policije da mu maknu taj "cirkus" pred kućom, ali je ova to odbila. Za nju je, dakle, jedna u osnovi linčerska opsada, koja to ostaje bez obzira što je na kraju "mirno" završila, sasvim regularno okupljanje mirnih građana. Bez obzira što se sve to događalo pod prozorima jednog starca, starog koliko je bio star i Artuković kada mu je počelo suđenje. Čak i tri godine više.

Ova podudarnost u životnoj dobi i u načinu kako je ona u oba slučaja prezrena, čini mi se vraški poticajnom za jednu malu komparativnu analizu. Jer valjda nema ničega što tako slikovito govori o bijedi današnje hrvatske antikomunističke desnice, i to u najširem rasponu od Mladena Schwartza do, u krajnjoj liniji, samog Sanadera. Ta desnica, naravno, nimalo ne griješi kada govori o komunističkim zločinima (druga je stvar kako to radi), jer je njih nesumnjivo bilo, kao što je bilo i ideološke zatucanosti, kojoj sam uostalom i sam svjedočio na suđenju Artukoviću.

Ali vrag je u tome da kada desnica govori o tome, govori istodobno iz sveg glasa i o samoj sebi. Jer ono što su oni napravili starcu Hršaku nije ništa bolje od onoga što je napravljeno starcu Artukoviću, naprotiv gore je za spomenute tri godine više. Gore je, naravno, i zbog toga što je Artuković, valjda je jasno, bio na krivoj, a Sršak na pravoj strani, koliko god desnica sada lamentirala nad žrtvama komunističkog terora. Ali kada bi ona stvarno žalila tolike pale žrtve, a ne pad ustaškog režima, onda bi po logici stvari žalila i žrtve ustaškog režima.

A njoj to ne pada na pamet. Dakle, okrutnost i bezdušnost koju ona predbacuje komunistima, ista je ona okrutnost i bezdušnost koja je i njoj zašivena za srce, a to ovu našu temu širi na nešto posebno važno. Kada, naime, hrvatska desnica nabreklih vratnih žila slavi što je srušila komunizam i Jugoslaviju, to je, moramo je rastužiti, samo djelomično točno.

Barem polovica tih kumrovečkih nostalgičara sigurno ne zna što treba slaviti, a čega se treba sramiti

Srušila je ona samo jednu polovicu komunističke Jugoslavije, a ona druga je ostala cijela i, što je najgore, naslijedila ju je baš ona, hrvatska desnica. Naslijedila je odnos prema zločinima koji, držite gospodo dupe čvrsto u stolcima, nije ništa bolji od odnosa Sime Dubajića. Naslijedila je i autokratski tip vlasti, koji koketira s diktaturom, naslijedila je prezir prema zapadnim demokracijama, ljudskim pravima.

Ukratko, naslijedila je sve ono najgore iz SFRJ. A što je srušila? Pa srušila je ono najbolje u bivšoj državi, međunacionalnu toleranciju, socijalnu osjetljivost, puno veći stupanj međunarodne neovisnosti.. I zato i ima ove svetkovine s i po deset tisuća Titovih nostalgičara u Kumrovcu, koje doduše podsjećaju na šašave prizore iz Brešanova Maršala. A barem polovica tih kumrovečkih nostalgičara sigurno ne zna što treba slaviti, a čega se treba sramiti.

Ali zar je drukčije s današnjom u desno nagnutom Hrvatskom?! Ona to zna još i puno manje.

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje

Foto: Goran Mehkek, Boris Kovačev/Cropix