SAVEZNIČKO bombardiranje Tokija tijekom 1945. godine predstavlja jedan od najrazornijih napada u povijesti Drugog svjetskog rata. Američke zračne snage, pod zapovjedništvom generala Curtisa LeMaya, izvele su niz strateških napada na japanski glavni grad s kulminacijom u Operaciji Meetinghouse 9. i 10. ožujka 1945.

Ovi napadi, izvedeni zapaljivim bombama, imali su katastrofalne posljedice za civile i infrastrukturu grada te su često uspoređivani s kasnijim atomskim bombardiranjima Hirošime i Nagasakija. Ovaj članak istražuje kako su ti napadi izgledali, njihov povijesni kontekst i posljedice te usporedbu s atomskim bombama.

Kako je izgledalo bombardiranje i koliko je trajalo?

Bombardiranje Tokija započelo je u manjem obimu još 1942. godine s Doolittleovim napadom, ali pravi razmjeri razaranja počeli su 1944. i dosegnuli vrhunac 1945. Ključni napad, Operacija Meetinghouse, dogodio se u noći s 9. na 10. ožujka 1945.

Tijekom tog napada 279 bombardera B-29 Superfortress izbacilo je oko 1665 tona zapaljivih bombi, uglavnom napalma, na gusto naseljena područja Tokija. Napad je trajao otprilike dva i pol sata, od 1:30 do 3:30 ujutro po lokalnom vremenu, ali požari koje je izazvao gorjeli su danima.

Zbog vjetrovitog vremena i drvene arhitekture japanskih kuća, požari su se brzo širili stvarajući vatrenu oluju koja je uništila 41 kvadratni kilometar grada. Temperature su dosezale i do 1800°C, a kisik je nestajao iz zraka uzrokujući gušenje i spaljivanje tisuća ljudi.

Preživjeli su opisivali prizore kao "pakao na Zemlji", s ulicama punim spaljenih tijela i vatrama koje su usisavale predmete i ljude u svoje vrtloge. Bombardiranje se nastavilo i u narednim mjesecima, daljnjim napadima u travnju i svibnju, sve do japanske kapitulacije 15. kolovoza 1945.

Povijesni kontekst

Bombardiranje Tokija dogodilo se u završnoj fazi Drugog svjetskog rata na Pacifičkom bojištu. Nakon napada na Pearl Harbor 1941. Sjedinjene Američke Države krenule su u ofenzivu protiv Japana, postupno osvajajući otočne baze poput Marijanskih otoka, odakle su bombarderi B-29 mogli dosegnuti japanske gradove. Do 1945. Japan je bio u defenzivi, ali njegovo vodstvo odbijalo je kapitulaciju unatoč ogromnim gubicima.

General Curtis LeMay, zapovjednik XXI. bombarderskog zapovjedništva, promijenio je strategiju s visinskih napada eksplozivnim bombama na niske noćne napade zapaljivim bombama, smatrajući ih učinkovitijima protiv japanskih gradova s drvenim strukturama.

Cilj je bio slomiti japanski ratni stroj i moral naroda prisiljavajući ih na predaju prije planirane invazije (Operacija Downfall). Tokio, kao industrijsko i političko središte, bio je logična meta iako su napadi ciljali i civilna područja kako bi maksimizirali razaranje.

Posljedice bombardiranja

Posljedice Operacije Meetinghouse bile su katastrofalne. Procjene broja žrtava variraju: Američko istraživanje strateškog bombardiranja navodi oko 88.000 mrtvih i 41.000 ranjenih, dok japanski izvori i povjesničari poput Elise K. Tipton procjenjuju između 75.000 i 200.000 poginulih. Preko milijun ljudi ostalo je bez domova, a 267.171 zgrada uništena je. Istočni dijelovi grada, gdje je gustoća stanovništva dosezala i do 135.000 po kvadratnom kilometru, pretvoreni su u pepeo.

Bombardiranje je prepolovilo tokijsku industrijsku proizvodnju otežavajući opskrbu japanske vojske. Psihološki udar bio je ogroman – car Hirohito osobno je obišao razorena područja u ožujku 1945., što je označilo početak njegovog uključivanja u mirovne pregovore. Ipak, japanski vojni vrh nastavio je odbijati predaju sve do kolovoza, što je dovelo do daljnjih napada, uključujući napade atomskom bombom.

Usporedba s atomskim bombama na Hirošimu i Nagasaki

Atomska bombardiranja Hirošime (6. kolovoza 1945.) i Nagasakija (9. kolovoza 1945.) često se smatra najrazornijim događajima rata, no napad na Tokio od 9.–10. ožujka 1945. nadmašio ih je po broju žrtava u jednom danu. Bomba "Little Boy" u Hirošimi trenutačno je ubila od 70.000–80.000 ljudi, s dodatnih 60.000 koji su umrli od posljedica zračenja do kraja godine.

U Nagasakiju je bomba "Fat Man" uzrokovala od 35.000–40.000 trenutačnih smrti, s daljnjim žrtvama od radijacije. Ukupno, atomske bombe odnijele su od 129.000–226.000 života.

Za razliku od atomskih bombi, koje su uništile gradove jednim eksplozivnim udarom i ostavile dugoročne posljedice zračenja, u napadu na Tokio korištene su zapaljive bombe koje su izazvale masovne požare.

Dok je Tokio izgubio više života u jednoj noći, atomske bombe imale su veći simbolički i strateški učinak uvjerivši cara Hirohita i dio vlade da je daljnji otpor uzaludan, posebice nakon sovjetske objave rata 8. kolovoza. Hirošima i Nagasaki ostali su upamćeni zbog jedinstvene upotrebe nuklearnog oružja, dok je Tokio, unatoč većem trenutačnom broju žrtava, manje prisutan u kolektivnoj svijesti.

Savezničko bombardiranje Tokija 1945., posebice Operacija Meetinghouse, ostaje najsmrtonosniji zračni napad u povijesti s razaranjem koje je nadmašilo čak i atomske bombe po broju žrtava u jednom danu. Povijesni kontekst pokazuje očajnički pokušaj Saveznika da slome japanski otpor, dok su posljedice otkrile ranjivost civilnog stanovništva u modernom ratovanju.

U usporedbi s Hirošimom i Nagasakijem, Tokio je patio od konvencionalnog, ali jednako brutalnog oružja, dok su atomske bombe označile novu eru u ratnoj tehnologiji i dovele do konačne japanske kapitulacije. Ovi događaji svjedoče o razornoj moći zračnih napada u Drugom svjetskom ratu.