BROJNE stvari koje se popularno izgovaraju u svakom društvu postepeno postanu prihvaćene, ne propitkuju se i smatraju se opće poznatima. S vremenom postanu standardni društveni narativ i formiraju stavove pojedinaca prema određenim pitanjima. Tako stvari koje nisu istinite ulaze u društveni folklor, a time u sferu politike, odlučivanja, pa i državnih zakona. Godinama i desetljećima izgovarane laži se perpetuiraju, sve više učvršćujući pogrešan narativ o određenim pitanjima.

Političari prihvaćaju društvene zablude jer je to daleko isplativije nego suočavanje glasača sa stvarnošću. Puno je lakše prikupiti glasove i dobiti izbore recitirajući laži i poluistine u koje vjeruje većina ljudi nego ih pokušavati razuvjeriti. U konačnici je cilj svakog političara da bude izabran, pa je racionalno izabrati lakši put.

U Hrvatskoj postoje brojni mitovi, a neki od njih usporavaju napredak na raznim poljima, što dovodi do zaostajanja za ostalim državama. Posebno to vrijedi za brojne ekonomske mitove, koji se osnažuju kroz njihovo kontinuirano recikliranje u medijima i politici.

Većina ih je jako stara, funkcioniraju kao narodna predaja koja se prebacuje s generacije na generaciju, ali ima i onih novijeg datuma. Oni su postali svojevrsni temelj na kojem se interpretira svaki događaj, a mediji, javne osobe i političari nemaju interesa da ih osporavaju. Ljudima je psihološki draže da im se povlađuje i potvrđuju stare zablude, a pokušaji da ih se razuvjeri im smetaju jer remete njihovu sliku stvarnosti.

"Slavonija bi mogla prehraniti pola Europe"

Jedan od najstarijih mitova kaže da Slavonija može (ili bi mogla) prehraniti pola Europe. Nije jasno kada je nastao, ali je postojao već za vrijeme Jugoslavije. Toliko se uvukao u društvenu svijest da se i ne propitkuje, spominje se u svakom drugom medijskom tekstu koji ima veze sa Slavonijom, recitiraju ga podjednako desničari i ljevičari, političari mu se ne usude usprotiviti.

Očiti problem s tom tvrdnjom je to što je Slavonija jednostavno premala da bi mogla prehranjivati stotine milijuna ljudi. Ali čak i da zanemarimo to, poljoprivreda u Hrvatskoj jednostavno nije dovoljno produktivna da bi se moglo tvrditi kako se radi o najkvalitetnijim poljoprivrednim površinama na svijetu ili u Europi. 

Iako prinosi mnogih kultura u Hrvatskoj jesu jako dobri i kontinuirano rastu, to jednostavno nije dovoljno. Naime, Hrvatska u proizvodnji većine poljoprivrednih proizvoda u EU sudjeluje s manje od 1 posto. Izuzetak su soja, kod koje je udio Hrvatske u proizvodnji EU 9.2 posto, i kukuruz, u čijoj proizvodnji u EU Hrvatska sudjeluje s 3.2 posto.

Prinosi poljoprivrede u Hrvatskoj su relativno dobri, ali ne rekordni na razini EU. Prinos pšenice je 2021. bio pri vrhu EU, ali ipak manji nego u Francuskoj, Nizozemskoj, Danskoj, Njemačkoj i UK-u. Prinos kukuruza po hektaru je bio blizu 8 tona, ali je u Njemačkoj, Italiji, Austriji i Španjolskoj bio iznad 10 tona.

Koliko bi trebala rasti produktivnost poljoprivrede u Hrvatskoj, a većinom se to odnosi na Slavoniju, da bi činila bar 5 posto ukupne poljoprivredne proizvodnje EU? Jako puno. Dodatno, pokrivenost uvoza izvozom je veća od one u nepoljoprivrednim sektorima te doseže približno 74 posto.

Hrvatska to ostvaruje, a tek svaki dvadeseti zaposleni u državi radi u poljoprivredi. To je više nego u Mađarskoj, Danskoj i Francuskoj. Jednostavno je Hrvatska premala da bi i približno bio istinit mit o tome kako Slavonija može prehraniti pola Europe, a prinosi su uglavnom solidni.

"Hrana iz Hrvatske je bolja i zdravija nego uvozna"

Donekle vezan za prethodni mit je stav da su poljoprivredni proizvodi iz Hrvatske bolji i zdraviji. Istraživanja pokazuju da stanovnici svake države u EU smatraju da su proizvodi iz njihove države bolji od proizvoda iz ostalih članica. Kako ne mogu biti svi u pravu, može se zaključiti da se radi o psihološkom fenomenu.

Po pitanju zdravijeg se može biti konkretniji. Prema podacima Organizacije za hranu i poljoprivredu UN-a, u Hrvatskoj se 2020. koristilo 1.7 kilograma pesticida po hektaru obrađenog poljoprivrednog zemljišta. To je manje nego u mnogim državama EU, ali više nego u Latviji, Češkoj, Slovačkoj, Danskoj, Bugarskoj i Rumunjskoj.

Sama količina pesticida koja se koristi po hektaru puno ovisi o vrsti nasada i o platežnoj moći poljoprivrednika. Poljoprivrednici u Hrvatskoj koriste uglavnom iste metode i preparate kao poljoprivrednici u ostalim državama iako se uvijek može postaviti pitanje kvalitete mjerenja.

U Hrvatskoj je tek 7-8 posto poljoprivrednih površina pod organskom poljoprivredom, manje od prosjeka EU i daleko manje nego u Austriji, Italiji i Švedskoj. Mogući razlog zašto su nekim ljudima poljoprivredni proizvodi iz Hrvatske kvalitetniji nego uvozni je kraći transport. Za prijevoz na velike udaljenosti se proizvodi moraju obrati prije dozrijevanja pa dozrijevaju u transportu. To može pokvariti okus poljoprivrednih proizvoda.

"Hrvatska je puna resursa"

Teško je definirati korijene ovog mita i na što točno ljudi misle kada govore o resursima. Ako se misli na sirovine, teza je uglavnom promašena. Mineralnih sirovina je u Hrvatskoj jako malo, nikada nije njima obilovala.

Postojali su rudnici ugljena, ali nikada na velikoj razini i uglavnom je bio lošije kvalitete. Sirove nafte i plina nema dovoljno ni za vlastite potrebe. Drvne sirovine ima dovoljno, ali se na tome ne može temeljiti gospodarski prosperitet.

Potencijal hidroenergije, ako se na to misli kao resurs, uglavnom je iskorišten. Postoje neiskorišteni izvori geotermalne energije i to je zasigurno dobra vijest, ali nisu dovoljni da bi se na njima temeljila proizvodnja električne energije u Hrvatskoj (kao primjerice na Islandu).

Uglavnom, Hrvatska ne spada u zemlje posebno obdarene prirodnim resursima, njima (metali, ugljen) čak i oskudijeva. Obiluje hidroenergijom, ali taj resurs je uglavnom već iskorišten.  Naravno, resurs može označavati puno toga, ali za gospodarski razvoj su najvažniji resurs ljudi. Imaju puno veći utjecaj nego "klasični" resursi.

Ni po tom pitanju se Hrvatska ne može pohvaliti. Udio visokoobrazovanih u dobi od 25 do 35 godina je 35.5 posto, manje od prosjeka EU (42 posto). I rezultati na PISA testovima, koji mjere znanje petnaestogodišnjaka u čitanju, matematici i znanosti, poražavajući su.

"Kompanije ne trebaju biti u stranom vlasništvu/stranci su sve pokupovali"

Ovo je jedan od upornijih mitova, podjednako drag političkoj desnici i ljevici. Dvije su varijante, prva je kada "stranac" kupi kompaniju u Hrvatskoj, a druga kada strana kompanija investira u Hrvatsku. U oba slučaja je argument sličan, da strani vlasnik "odnosi novac" iz Hrvatske ili iskorištava radnika u Hrvatskoj.

Često kompanije u domaćem vlasništvu iskorištavaju taj sentiment javnosti da bi otežale ulazak strane konkurencije. Dobar primjer su medijski napisi prije dolaska Lidla u Hrvatsku, u kojima se navodilo da se njihove radnike u Njemačkoj izrabljuje, a blagajnice nose pelene jer im nije dopuštena pauza.

Plaće u privatnim tvrtkama stranog vlasnika su u prosjeku veće od državnog prosjeka, za 10 do 15 posto, ovisno o izvoru. Također su kompanije u stranom vlasništvu redovitije u plaćanjima svojim dobavljačima, s prosječnim rokom plaćanja kraćim za 30-ak dana.

Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, u Hrvatskoj je 2020. bilo 6700 kompanija u stranom vlasništvu, a zapošljavale su 185 tisuća radnika. Iako su činile 3.7 posto poduzeća, zapošljavale su 17 posto radnika te ostvarivale 31 posto prometa i 27.5 posto ukupne dodane vrijednosti u gospodarstvu Hrvatske.

Udio dodane vrijednosti koji ostvare kompanije u stranom vlasništvu je manji od prosjeka EU i daleko manji nego u Mađarskoj (51.4 posto), Slovačkoj (48.1 posto), Rumunjskoj (44 posto), Češkoj (43.3 posto) i Poljskoj (36.8 posto). To su podaci EU, a prema toj metodologiji je udio u Hrvatskoj 23.4 posto.

Ideja da kompanije ne bi trebale biti u stranom vlasništvu je totalno promašena. Ako posluju po istim zakonima, poštuju iste propise, plaćaju iste poreze, zapošljavaju iste građane itd., zašto je bitno? Posebno ako uglavnom ostvaruju bolje rezultate od domaćih, kao u Hrvatskoj. Možda zbog toga strane kompanije i izbjegavaju Hrvatsku, za razliku od država poput Mađarske, Poljske, Češke, Slovačke i Rumunjske.

"Strani radnici kradu poslove domaćim radnicima i smanjuju plaće"

Činjenice se ne slažu s ovom tvrdnjom. Ozbiljniji dolazak stranih radnika u Hrvatsku je novijeg datuma i poklapa se s godinama kada je nezaposlenost u Hrvatskoj na povijesno niskim razinama. Trenutno je stopa anketne nezaposlenosti manja od 7 posto, što se dogodilo prvi put u povijesti samostalne Hrvatske.

Još 2017. su u Hrvatskoj bile 194 tisuće nezaposlenih, a 2022. je ukupni broj pao na 116 tisuća. Prateći trend, jasno je da veći dolazak stranih radnika u Hrvatsku ne zaustavlja pad nezaposlenosti. Dok je Hrvatska bila neatraktivna za rad, nezaposlenost visoka, a BDP padao, nisu ni strani radnici htjeli dolaziti, a domaći su bježali u ostale države EU.

Jasno je, kretanja u nezaposlenosti/zaposlenosti su dominantno određena kretanjima u gospodarstvu. Ako je ekonomsko stanje dobro i BDP raste, nezaposlenost pada. Strani radnici ne kradu posao Hrvatima jer prate kretanje gospodarstva kao i domaći radnici.

Iako su ljudima Nepalci najvidljiviji, većina stranih radnika u Hrvatskoj dolazi iz susjednih država. Najviše ih je iz BiH i Srbije, zatim Nepala, a slijede Sjeverna Makedonija i Kosovo. Najviše radnih dozvola se izdaje za građevinarstvo i ugostiteljstvo.

Tvrdnje da strani radnici smanjuju plaće domaćim radnicima su također pogrešne u srednjem i dugom roku. Iako nema relevantnih istraživanja za Hrvatsku, ako je suditi prema ostalim državama i prema potvrđenoj ekonomskoj zakonitosti, rast plaća primarno određuje rast produktivnosti nacionalne ekonomije.

Kada se gleda zadnjih nekoliko godina, jasno je da plaće u Hrvatskoj (i trošak rada) rastu baš kada raste broj stranih radnika. To, naravno, ne znači da plaće rastu zbog rasta stranih radnika, samo sugerira da rast plaća ne prati kretanje broja stranih radnika, nego rast općeg gospodarstva.

Što produktivnost gospodarstva više raste, to više rastu plaće. Dapače, plaće su određene razinom produktivnosti. Strani radnici prihvaćaju plaću kakva je na određenom tržištu, a uz njih su vezani i ostali troškovi koji ne postoje kada su posrijedi domaći radnici.

Plaće u Hrvatskoj nisu manje nego u većini država EU zbog stranih radnika niti će prestati rasti zbog stranih radnika. Tražiti krivca u stranim radnicima za niske plaće u Hrvatskoj je djetinjasto odbacivanje odgovornosti za biranje političara i ekonomskih politika koji su doveli do toga da je Hrvatska nazadovala u odnosu na slične države.

Ugodne laži iskorištavaju političari

Nabrojani su samo neki ekonomski mitovi u Hrvatskoj. Mitovi da su "stranci" pokupovali poljoprivredna zemljišta kod nas (iako su jedna od najjeftinijih u EU, što znači da ih nitko ne želi kupiti), da turizam zagađuje obalu (svaka ljudska djelatnost zagađuje, a posebno je zagađivala industrija uz obalu), da država treba održavati na životu staru industriju koja odavno više nije isplativa itd. - svi oni imaju svoje zagovornike u javnom prostoru i propagira ih se jer nude jednostavne odgovore na kompleksna pitanja.

A ljudi vole jednostavnost, vole da im se definira jedan krivac, lako izgovorljiva laž i krilatica koja dobro zvuči kada ju se izvikuje. Tu činjenicu iskorištavaju političari, pa ljudima govore laži koje oni žele čuti.