IVAN Šubašić (Vukova Gorica, 28. svibnja 1892. – Zagreb, 22. ožujka 1955.), hrvatski odvjetnik i političar, ostavio je značajan trag u burnim povijesnim zbivanjima prve polovice 20. stoljeća. Njegov životni put obilježen je sudjelovanjem u Prvom svjetskom ratu, političkim angažmanom u Hrvatskoj seljačkoj stranci (HSS), pregovorima s kraljevskim dvorom, banskim mandatom u Banovini Hrvatskoj, te ključnom ulogom u emigrantskoj vladi tijekom Drugog svjetskog rata i poslijeratnom razdoblju Jugoslavije.

Rani život i Prvi svjetski rat

Šubašić je započeo svoje obrazovanje studijem teologije, no Prvi svjetski rat prekinuo je njegove planove. Kao austrougarski novak poslan je na bojište u Srbiju, gdje je zbog optužbi za veleizdaju bio osuđen na smrtnu kaznu. Pomilovanje mu je omogućilo nastavak služenja na talijanskom bojištu, a kasnije i u Galiciji, gdje je pao u rusko zarobljeništvo.

Nakon toga pridružio se kao dobrovoljac bitkama na Solunskoj fronti, čime je započela njegova dugogodišnja povezanost s idejom hrvatske samostalnosti i pravde.

Pravnička karijera i ulazak u politiku

Po završetku rata Šubašić je diplomirao pravo na Sveučilištu u Zagrebu, a 1924. godine otvorio je odvjetničku pisarnicu u Vrbovskom. Ubrzo je postao istaknuti član Hrvatske seljačke stranke (HSS), gdje je bio dio užeg vodstva i bliski suradnik Vladka Mačeka. Tijekom 1930-ih, koristeći svoje iskustvo solunskog dobrovoljca i političku vještinu, posredovao je u pregovorima između kraljevskog dvora i HSS-a.

Njegov angažman urodio je plodom 1939. godine, kada je nakon Sporazuma Cvetković-Maček postao ban Banovine Hrvatske. Bio je biran i za zastupnika HSS-a na izborima 1935. i 1938. u kotaru Delnice, čime je učvrstio svoj politički utjecaj.

Drugi svjetski rat i emigracija

Ulaskom Jugoslavije u Drugi svjetski rat 1941. godine, Šubašić je zajedno s vladom Dušana Simovića napustio zemlju. U egzilu se protivio politici emigrantskih vlada, što je pokazao sudjelovanjem na Prvom kongresu američkih Hrvata u Chicagu 1943. godine.

Taj je skup podržao Narodnooslobodilački pokret (NOP) i ideju federativne Jugoslavije, istovremeno osudivši ustaški režim. Na inicijativu Winstona Churchilla, Šubašić je 1944. godine postao predsjednik vlade Kraljevine Jugoslavije u egzilu. U tom svojstvu pregovarao je s Josipom Brozom Titom, što je rezultiralo sporazumima u lipnju i rujnu 1944. godine o budućnosti zemlje.

Povratak u Jugoslaviju i politički sukobi

U veljači 1945. Šubašić se s članovima kraljevske vlade vratio u Jugoslaviju, a na temelju sporazuma s Titom dao je ostavku na mjesto predsjednika vlade. U ožujku iste godine postao je ministar vanjskih poslova u Privremenoj vladi Demokratske Federativne Jugoslavije (DFJ). Bio je član Privremene narodne skupštine i Izvršnog odbora Narodne fronte Jugoslavije. Međutim, razočaran neispunjavanjem dogovora s Titom, u listopadu 1945. podnio je ostavku.

Šubašić se zalagao za ujedinjenje HSS-a s novoosnovanom Hrvatskom republikanskom seljačkom strankom (HRSS), koja je bila pod utjecajem komunista, te za zajednički nastup na izborima u okviru Narodne fronte. U tu svrhu organizirao je konferenciju vodstva HSS-a u rujnu 1945. u zagrebačkom hotelu Esplanade, no većina stranačkih kolega odbacila je njegovu kompromisnu politiku.

Prije izbora za Ustavotvorni sabor NR Hrvatske 1946. godine, zajedno s Božidarom Magovcem predložio je komunističkim vlastima dopuštenje za izlazak pojedinih članova HSS-a na izbore, no i taj je prijedlog odbijen.

Povlačenje i smrt

Nakon neuspjeha u političkim nastojanjima, Šubašić se 1947. godine povukao iz javnog života. Ostatak života proveo je u Zagrebu, gdje je preminuo 22. ožujka 1955. Njegova politička karijera, obilježena pokušajima pomirenja i kompromisa u izuzetno složenim povijesnim okolnostima, ostaje značajnim dijelom hrvatske i jugoslavenske povijesti 20. stoljeća.