AKO SMO dosad reforme provodili zbog Europske unije, zbog koga ćemo ih provoditi sada kad postaje sve jasnije da ćemo na punopravno članstvo čekati još godinama?

Ivo Sanader već se počeo teatralno - i politikantski - opraštati od europske budućnosti. U nastupu pred stranačkom mladeži pravednički bijes usmjerio je prema Sloveniji, Haaškom sudu, Bruxellesu i njegovim dvostrukim kriterijima koji onemogućavaju Hrvatsku da nastavi put prema europskim integracijama. Argumenti će mu sigurno pasti na plodno tlo, pogotovo dva mjeseca prije lokalnih izbora: očuvanje državne granice i prkošenje Haagu oduvijek su bili prava glazba za senzibilizirane uši biračkog tijela.

No, zapaljiva retorika pojačana osjećajem frustracije i razočaranja blokadom pregovora, zapravo samo služe prikrivanju glavnog problema. Ako je već ona famozna "peta brzina" kojom su se dovršavali pregovori bila isključivo namijenjena Bruxellesu, onda se sada za domaće potrebe može mirne duše prebaciti u prvu. Ili u ler. Ili nedajbože, u rikverc.

"Put u pakao"

Za Hrvatsku je Europska unija uvijek bila cilj, nikad i sredstvo. A sada kad je taj cilj dodatno zamagljen, neće više biti razloga da ova vlast nastavi s reformama. I dosad ih je provodila nevoljko, sporo, pod pritiskom, obilazno, neiskreno i fiktivno. Sada ih neće morati provoditi uopće.

Češki premijer Mirek Topolanek izjavio je ovih dana da bi zaustavljanje širenja EU bio "put u pakao". Vjerojatno nije bio svjestan koliko je u pravu. I kako je točno opisao što će se dogoditi s Balkanom ako ga Unija ostavi u čekaonici, odnosno prepusti ga na milost i nemilost lokalnim vladarima. Unija je oduvijek predstavljala svjetlo na kraju tunela. No, sada bi naš vlak mogao zapeti na najgorem mjestu: u tunelu usred mraka.

Što bi proteklih godina bilo od Hrvatske da nad njom nisu bdjeli europski birokrati? Sve što je mirisalo na dobro, činilo se pod njihovim pritiskom. Sve što je moglo biti još gore, izbjegavalo se pod njihovim pritiskom. Zbog njih HSP nije ušao u prvu Sanaderovu Vladu, a Anto Đapić mijenjao dlaku (iako ne i ćud), zbog njih se koaliralo sa Srbima, surađivalo s Haaškim sudom, odustalo od ZERP-a, ublažila retorika, provodile su se (kakve-takve) antikoruptivne akcije, krenulo u reformu državne uprave i pravosuđa, tolerirali su se susjedi... A zamislimo što bi bilo da nam Bruxelles nije sjedio za vratom? I mahao batinom i mrkvom?

Očito je da EU nije spremna za Hrvatsku

I ovako je Hrvatska duboko nesređena država. I ovako su mediji pod političkim utjecajem, pravosuđe u službi vlasti, sudstvo korumpirano, a organizirani kriminal razmahan. A zamislimo što bi tek bilo da smo prepušteni sami sebi i ovakvoj vlasti. Nažalost, do toga bi sada moglo doći.

Očito je da EU nije spremna za Hrvatsku. Stoga traži načine da prolongira njezin ulazak, a da se bijes hrvatske javnosti i političara usmjeri prema Sloveniji, Haagu ili domaćim političarima. Čak i ako se granični spor sa Slovenijom uskoro riješi, nema sumnje da će se pred hrvatsku vlast podastrijeti još gomila novih zapreka koje će odgoditi ulazak do 2012. ili čak 2014. godine.

U isto vrijeme, ankete pokazuju da popularnost Unije u Hrvatskoj postojano opada, dok bi se sada mogla stropoštati na najnižu razinu, otprilike kao u vrijeme pritiska zbog generala Gotovine. Ne samo da će vlast zaustaviti reforme, koje se ionako provode zbog EU, nego će biti pošteđena i pritiska javnosti. Što će nam uopće Europa, njezine regule i konstantno miješanje u naše poslove, kad imamo sir i vrhnje? I ajmo sve ispočetka. 

Ako dođe do toga - a iskustvo nam govori da drugačije ne može biti - bit će to težak udarac. Retorika poput Sanaderove postat će pravilo, blokada pregovora pomiješana s gospodarskom krizom pojačat će osjećaj beznađa u društvu, ljudi će tražiti utjehu u samozvanim prorocima i populistima, upast ćemo u vrzino kolo iz kojeg nema izlaza: i u bolju budućnost, a kamoli europsku. Još ako budemo prisiljeni na putu prema EU čekati Srbiju, eto novog razloga za revolt.

I tko još kaže da imamo sreće?

Svega toga ne bi bilo da stvar od početka nije bila krivo postavljena. Međutim, vladajući političari od prvog dana ostavljali su dojam da sve radimo zbog EU, a ne radi nas samih. Da toga nije bilo, da Europska unija nije nametnuta (samo) kao strateški cilj, već prije svega kao sredstvo za europeizaciju Hrvatske, tada formalna blokada ne bi bila proglašena nacionalnom tragedijom.

Ovako, što je najgore od svega, formalna blokada pregovora predstavlja i praktičnu blokadu napretka. Odnosno, otvara prostor jačanju političkog radikalizma i gušenja demokratskih vrijednosti, gubitku društvene volje za reformama, bujanju apatije i beznađa. A u takvoj atmosferi, ugušeni će biti vapaji onih koji će nastojati promovirati ono što je oduvijek trebao biti glavni motiv u procesu približavanja Europskoj uniji: europeizaciju Hrvatske. Formalno članstvo, čak i kad bi do njega sutra došlo, ionako nas ne bi spasilo nas samih. Taj zadatak, najteži od svih, ipak je ostavljen nama. I tko još kaže da imamo sreće?

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje

Foto: Siniša Sunara/Cropix