NA DANAŠNJI dan 1559. u Westminsteru u Engleskoj okrunjena je Elizabeta I.. Bila je to jedna velika pobjeda protestanata u zemlji gdje su vladali vjerski sukobi. Elizabeta je ostala zapamćena kao jedna od najboljih kraljica u engleskoj povijesti, a u njeno vrijeme doista se dogodila stabilizacija kraljevstva te otvaranje novog poglavlja u engleskoj povijesti - vrijeme pomorskih istraživanja.

"The bastard Queen"

Kad je zasjela na tron, Elizabeta se morala suočiti pobunama koje ju nisu htjele za kraljicu. U očima katolika, ona nije imala nikakvo pravo na engleski tron - rodila se u nepriznatom braku Henrika VIII. i Ane Boleyn. Jedini pravi nasljednik Henrika VIII. bila je Marija Tudor koja je ionako već bila mrtva.

Henrik VIII. ostao je zapamćen u povijesti kao kralj koji se posvađao s Crkvom jer mu nisu dopustili da se razvede i oženi mlađu. Njegovim djelovanjem Engleska je postala protestantska zemlja, a njegova kći Elizabeta nastavila je provoditi očeve politike.

Elizabetin zadatak bio je da popravi štetu koju je uzrokovala njena polusestra, kraljica Marija. Marija je ukinula očev zakon o supremaciji prema kojem bi se svaki crkveni dužnosnik, pri dobivanju pozicije, zakleo u kraljicu Engleske te ju priznao kao glavnu poglavaricu Anglikanske crkve. Elizabeta je donijela vlastiti zakon o supremaciji i tako učvrstila svoju etiketu kao protestantska kraljica.

Nastojala je smiriti društvenu situaciju da bi se bavila nečim važnijim

Znajući da je njena zemlja podijeljena po pitanju vjere, u početku svoje vladavine zauzela je umjereni stav te izbacivala iz protestantskih tekstova određene dijelove kako bi se približila katolicima. Nakon određenog vremena, njen je stav postao oštriji - katolici koji nisu prisustvovali protestantskim misama plaćali su posebne kazne. 

Njen oštri stav nije bio samo rezultat toga što je bila manje tolerantna kada je bila starija, već i toga što ju je papa Pio V. 1570-ih godina ekskomunicirao i pozvao engleske katolike na ustanak protiv protestantske uzurpatorice. Ipak, papino djelovanje nije destabiliziralo zemlju i Elizabeta se mogla pozabaviti onime što ju je zapravo zanimalo - razvoj pomorskih puteva i engleskog pomorstva.

Kraljevski novac trošila je sponzorirajući pomorske ekspedicije. Tim je sponzorstvima najviše potaknula privatne investitore koji su od njenog vremena puno više ulazili u rizik i davali pare uvrnutim istraživačima koji su htjeli ploviti svjetskim morima.

Pomorsko istraživanje kao "skup sport"

Treba znati da je mnogo takvih ekspedicija propalo te da to nije bilo neko lukrativno zanimanje. Privatni investitori ponekad bi platili izgradnju nekoliko brodova koje bi napunili hranom i mornarima, što je bila pozamašna investicija, samo da bi godinama kasnije još uvijek bili u neznanju je li se njihov pomorac utopio ili su ga zarobili Španjolci.

Kada je Elizabeta počela sponzorirati takve projekte, onda ih ne bi poticala isključivo sama, već bi zapravo podijelila troškove s nekim od investitora, time čineći rizik za njih i za krunu manjim. Upravo zato, nakon njene inicijative, investitori su češće ulazili u ovakve projekte.

Jedna od neuspjelih investicija kraljice Elizabete bio je pokušaj stvaranja prve kolonije u Novome Svijetu. Sir Walter Raleigh ostavio je koloniste na obali današnje Sjeverne Karoline, a kad se par godina kasnije vratio u koloniju s prijeko potrebnim resursima, kolonija je bila kompletno ispražnjena.

Kolonije je bilo teško osnivati jer Engleska tada nije imala pravu ratnu mornaricu i uglavnom se igrala mačke i miša sa Španjolskom koja je svakako u toj priči bila mačka. Elizabeta je onda neslužbeno počela financirati svakojake muškarce koji su pljačkali španjolske trgovačke brodove. Španjolskoj je u nekom trenu prekipjelo i započeli su rat. Taj jer rat završio tek početkom 17. stoljeća, nakon Elizabetine smrti.

Elizabetu su zvali "majkom Engleske" jer je vladarica kroz život odbijala uzeti muža ili se baviti majčinstvom. Umrla je 1603. godine, a s njom i dinastija Tudor koja je vladala otokom posljednjih sto godina. Nakon nje uslijedio je period novih religijskih napetosti, što je ionako bio trend u europskoj politici 17. stoljeća.