NA DANAŠNJI dan 1877. godine održan je tajni sastanak u Budimpešti. Ruski diplomat Aleksandar Gorčakov sastao se s ministrom vanjskih poslova te bivšim premijerom Mađarske Gyulom Andrassyjem. Dvojica dužnosnika govorila su u ime svojih careva te dogovorila da će Austro-Ugarska ostati neutralna u nadolazećem sukobu između Rusije i Osmanskog Carstva.

Beč i Moskva

Austro-Ugarska i Rusija u drugoj polovici 19. stoljeća nisu baš bile u najboljim odnosima. Mađari su posebno osjećali animozitet nakon 1848. godine jer su im Rusi ugušili revoluciju u kojoj su se htjeli odcijepiti od Beča. Rusi su pak smatrali Austrijance najvećim lažovima i gadovima nakon Krimskog rata, kada je Austro-Ugarska odlučila ostati neutralna, a ne pomoći svojim susjedima, baš kao što oni njoj nisu pomogli par godina ranije.

Dodatan razlog zašto Austro-Ugarska i Rusija nisu mogle biti u briljantnim odnosima bilo je ispreplitanje njihovih vanjskih politika. Rusija se nametala kao zaštitnica slavenskog i pravoslavnog svijeta na Balkanu (što je samo ljepši izraz za njen imperijalizam usmjeren prema jugoistoku Europe), a Austro-Ugarska je za sebe napominjala da je upravo ona "brana protiv orijentalnog nemira i kaosa" te da je njena dužnost da djeluje kao civilizacijska sila kad je u pitanju europski jugoistok (što je također bio ljepši izraz za imperijalizam).

Dvije godine prije sastanka u Budimpešti, 1875., započeo je ustanak u Hercegovini koji je ubrzo postao povod za nemire, političke pritiske i na kraju - rat između Rusije i Osmanskog Carstva.

Rusko vodstvo računalo je na neutralnost Beča kako bi provodilo svoju volju

Ideja da Austro-Ugarska u tom sukobu ostane neutralna bila je ruska. Rusi su smatrali da su dovoljno moćni da samostalno pobijede Osmanlije na bojištu, a veća involviranost Beča značila bi da poslije rata neće moći tako slobodno kreirati nove granice na jugoistoku Europe. 

Habsburgovci su na to pristali iz dva razloga. Prvi je bio to što su potpisivanjem tajnog dokumenta u Budimpešti dobili od Rusije garanciju da će im priznati okupaciju Bosne i Hercegovine, što je ionako bio njihov najveći interes. Rusima je to bilo sasvim u redu. Znali su da im srpsko vodstvo to ne bi oprostilo, no ovo je bio tajni ugovor pa ih nije bilo briga.

Drugi razlog bio je to što Austro-Ugarska 1877. godine nije bila ista zemlja kao nakon Napoleonovog poraza 1815. Razvoj nacionalnih pokreta u multietničkom carstvu značio je da su se austrijski političari toga vremena puno više bavili unutarnjim pitanjima nego nekakvim grandioznim ekspanzijama. Za njih je to značilo samo još više problema s različitim narodima. Kad je bila u pitanju Bosna i Hercegovina, zanemarili su ovaj argument jer su bili zaslijepljeni tonama srebra koje su se nalazile u bosanskim rudnicima.

Sastanak u Budimpešti postao je poznat javnosti tek 40 godina kasnije

15. siječnja 1877. godine Andrassy i Gorčakov potpisali su dokument. Samo tri mjeseca kasnije započeo je Rusko-turski rat. Trajao je 11 mjeseci, a nakon njega su stvorene nove zemlje u Europi: Srbija, Crna Gora i Rumunjska. Bugarski slučaj bio je malo kompleksniji, no i oni su do 1908. stekli punu neovisnost.

Na mirovnoj konferenciji u Berlinu Austro-Ugarskoj je priznata okupacija Bosne i Hercegovine na opći užas Srba, kojima je ekspanzija prema zapadu bila jedno od najvažnijih političkih pitanja. Diplomati iz Rusije objašnjavali su Obrenovićima da je takva situacija neizbježna te da Rusija nema kapaciteta ni resursa za ponovo ratovanje, i to protiv zemlje čiji je glavni saveznik najjača zemlja u Europi - Bismarckova Njemačka. 

Budimpeštanska konvencija ostala je najstroža državna tajna o kojoj se samo moglo nagađati u ostatku 19. stoljeća. Kada je BiH anektirana 1908. godine, nekolicina novinara iz Austro-Ugarske počela je nagađati da je prešutno odobravanje okupacije 30 godina ranije zapravo dogovoreno.

Potpuna potvrda dogodila se tek nakon raspada oba carstva 1918. godine. Komunisti u SSSR-u otvorili su sve carske diplomatske arhive i pustili unutra povjesničare kako bi razotkrili tajne politike iz recentnog doba.