POLOVICOM prošlog mjeseca, susjedna Srbija uvela je kaznu doživotnog zatvora za ubojstva trudnica i djece. Pridružila se tako brojnim zemljama svijeta koje imaju doživotnu kaznu. Hrvatska ju nema, iako ju brutalni zločini ne zaobilaze. Treba li je uvesti, pitao je Media servis stručnjake.

Dragan Paravinja silovao je, a potom ubio 17-godišnju Antoniju Bilić. Taj zločin je 2011. zgrozio Hrvatsku, no očito ne i pravosuđe. Paravinja je osuđen na 40 godina zatvora, a kazna mu je ubrzo prepolovljena. Tin Šunjerga ubio je roditelje metkom u potiljak - 40 godina zatvora. David Komšić bivšu djevojku doslovno je zaklao - nožem ju je izbo 88 puta. Kazna s 30 smanjena mu je na 25 godina. Ne zaboravljamo niti Srđana Mlađana koji je iz čistog mira ubio gimnazijalku i umirovljenika. Na slobodnom vikendu zbog dobrog vladanja, godinama kasnije, nastavio je svoj krvavi pohod i ubio policajca. Ovaj trostruki ubojica na slobodu će za osam godina.

Jesu li kazne za ovakve zločine preblage? Hrvatsko pravosuđe predviđa kazne do maksimalnih 40, odnosno za ponovljeni zločin 50 godina zatvora.

Nobilo: Ja sam protiv smrtne kazne i protiv doživotne kazne

Kakve kazne ima naša država, pitali smo odvjetnika Antu Nobila.

"Hrvatska ima veliki raspon kazni i one su dovoljne da se pokriju sve situacije. Ja sam osobno protiv smrtne i doživotne kazne jer te kazne eliminiraju cilj izvršenja kaznenih sankcija, a to je resocijalizacija, popravljanje čovjeka i nakon određenog vremena vraćanje čovjeka u društvo", objasnio je Nobilo.

Doživotnu kaznu zatvora ima većina zemalja svijeta, a u Europi, uz Hrvatsku, samo četiri nemaju - BiH, Portugal, Norveška i Island. Nobilo je za Media servis objasnio da u Njemačkoj, iako postoji doživotna kazna, zatvorenici rijetko odsluže cijelu kaznu.

"Kazna faktički iznosi 15 godina jer se u pravilu svi puštaju na uvjetnu slobodu nakon navršetka 15 godina", pojasnio je Nobilo.

Škare Ožbolt: Ja sam za doživotnu kaznu, ali...

Struka je oko ovog pitanja podijeljena. Bivša ministrica pravosuđa Vesna Škare Ožbolt smatra da bi trebali uvesti doživotnu kaznu, no ističe:

"Mislim da je daleko važnije imati efikasno pravosuđe, da je svaki počinitelj svjestan da će mu se brzo donijeti odluka i da će mu se donijeti pravedna odluka, a možda i ona najviša kazna. To je po meni jača poruka. Ja bih pitanje doživotnog zatvora ostavila struci. I upravo profilima dosadašnjeg ponašanja projekcijama bi odredili kakva to ponašanja ovo društvo može očekivati i onda praktički zaštitila društvo od potencijalnih počinitelja."

Miljević: Ja sam za doživotni zatvor

Uvođenje doživotnog zatvora desetljećima zagovara odvjetnik Veljko Miljević. Ističe - sve je krenulo ukidanjem smrtne kazne Božićnim Ustavom iz 1990. godine, a tek je 1997. kao zamjena za doživotni uveden tzv. dugotrajni zatvor.

"I trebalo je već 1990. ocijeniti je li kazna dugotrajnog zatvora od 40 godina, koje u tom trenutku nije niti bilo, može li polučiti sve generalno preventivne svrhe, a da ne govorimo o retributivnim svrhama Kaznenog zakona, a to je odmazda i tako dalje", objasnio je Miljević.

Prevencija je bitna, ističe Miljević i objašnjava - psihijatrijskim vještačenjima može se dati pouzdana procjena mogućnosti ponavljanja kaznenog djela.

SDP-ova vlada 2003. godine namjeravala je uvesti doživotnu kaznu. Izmjena Kaznenog zakona bila je izglasana, no ubrzo je ukinuta. U radnoj skupini bio je umirovljeni profesor kaznenog prava Petar Novoselec.

"Ali uz kombinaciju s uvjetnim otpustom. To imaju sve europske države, one su prepisale doživotni zatvor, ali je ipak šansa osuđeniku da izađe iz zatvora, da se naknadno ipak uključi u život. Zato postoji uvjetni otpust", objasnio je Novoselec.

Srbija je ovaj zakon, kojim se brutalna ubojstva kažnjavaju doživotnim zatvorom, nazvao Tijanin zakon. Silovanje i zvjersko ubojstvo 15-godišnje Tijane Jurić šokirao je javnost, a njezin otac Igor osnovao je zakladu s njezinim imenom koja se bavi prevencijom nasilja nad djecom, a koja je pokrenula inicijativu za izmjenu zakona.

*Index koristi third party aplikacije za realizaciju anketa, kako bi smanjili mogućnost manipulacije anketom od strane korisnika, ali i potpuno odagnali mogućnost Indexovih manipulacija rezultatima. Svejedno, online ankete ne mogu se smatrati znanstveno utemeljenima, niti vjerodostojno predstavljaju većinu hrvatske populacije. Index, naime, relativno rijetko posjećuju potpuni idioti, koji pak u ukupnoj hrvatskoj populaciji imaju značajan udio.