POČETKOM 2022. godine, u prvim danima rata, ukrajinska se obitelj s puno boli opraštala od svog oca usred kaotičnih scena na željezničkom kolodvoru u Lavovu. Gotovo 18 mjeseci kasnije Fergal Keane iz BBC-ja putovao je s njima kući u Ukrajinu.

Djeca se muče sa snom. Zadnjih tjedan dana 10-godišnja Ana stalno je pitala svoju majku Oksanu za koliko dana treba krenuti.

Sliku će dati ocu

Skakuće s jedne noge na drugu. Zatim nestaje u spavaću sobu kako bi pronašla sliku koju je nacrtala u školi. To je prikaz njihovog malog stana u britanskom Surreyu, u mirnoj slijepoj ulici u sjeni visokog drveća. Ona će je dati svom ocu kad se sretnu.

U prvom planu pada snijeg. To je slika zime, poput zemlje koju je ostavila prije 18 mjeseci. Ali oni se vraćaju. Za samo dva dana. Još samo dva dana.

Možda zato što je četiri godine stariji, izrastajući u ulogu mudrog velikog brata, Ilja je suzdržaniji u radosti iščekivanja.

Keane ga pita kako se osjeća uoči prvog susreta s ocem od ožujka 2022. godine, kada su se rastali na željezničkom kolodvoru u Lavovu u prvim danima nakon ruske invazije.

"Tako sam sretan. Sretan sam", ponavlja kao da je čuvao riječ za ovaj trenutak uoči polaska. Sad kad se zapravo vraćaju, moglo mu je to slobodno poletjeti s usana.

Najprije će ići u Krakow u Poljsku, zatim cestom do granice i na kraju ući u vlak koji će ih prevesti preko Ukrajine do ponovnog susreta s Jenjom - ocem i suprugom koji im je toliko nedostajao tijekom progonstva.

Oksana kaže da ne može vjerovati da će ga uskoro vidjeti: "To je kao san." Zatim se zapita i sama odgovara: "Mogu li vjerovati? Da!"

Priča o progonstvu iz Ukrajine počinje u mraku 24. veljače 2022. godine, kada su prve ruske topničke granate počele padati na Saltivku, predgrađe Harkiva. Bračni par je gledao vijesti o gomilanju trupa neposredno iza granice, ali poput mnogih Ukrajinaca, Oksana i Jenja željeli su zaštititi svoju djecu od straha od rata.

Zatim su uslijedile eksplozije. Zveckanje prozorskih stakala. Vijest o prvim smrtnim slučajevima. Dugački redovi ispred trgovina hranom i benzinskih postaja. Noću su poslušali naredbu vlasti o zamračenju.

"Okupili smo se s djecom u malom prostoru gdje se izvana nije vidjelo svjetlo i igrali smo društvene igre", prisjeća se Oksana.

Ali rat nameće teške odluke. Ostati kod kuće značilo je riskirati smrt pod granatiranjem ili izravnim napadom ruskih postrojbi. Tih dana krajem veljače i početkom ožujka prošle godine nitko - nijedan čelnik u Ukrajini ili inozemstvu, nijedan novinar ili stručnjak za sigurnost - nije znao hoće li Rusi biti zaustavljeni.

Odlazak je značio razdvajanje obitelji

Odlazak na sigurno na Zapad značio je razdvajanje obitelji. Muškarcima između 18 i 60 godina - onima koji su se smatrali sposobnima za borbu - bilo je zabranjeno napustiti zemlju.

Jenja bi morao ostati, a Oksana će s djecom otići u Poljsku. Imala je tetu koja je živjela u Engleskoj, ali u to vrijeme činilo se to predalekim putovanjem.

Jenja je pošao s njima do stanice u Lavovu. Putovali su od 24 sata od Harkiva. I našli se usred najveće izbjegličke krize u Europi nakon Drugog svjetskog rata.

"Nikad neću zaboraviti putovanje. Mala djeca i bebe su sjedili, a mi smo stajali. Toliko se ljudi naguralo, nismo imali pojma gdje ćemo na kraju završiti. Jedino važno bilo je stići u Poljsku. A Jenja i ja smo znali da ćemo se u Lavovu morati rastati", kaže Oksana.

Deseci tisuća izbjeglica neprestano su se slijevali na željeznički kolodvor u Lavovu tražeći put prema Zapadu. U roku od mjesec dana, četvrtina svih Ukrajinaca napustit će svoje domove. Devedeset posto onih koji su otišli u inozemstvo bili su žene i djeca.

Keane ih je vidio da čekaju ukrcaj na vlakove. Bili su nagurani u podzemne hodnike koji vode do perona. Ležali su u hodnicima i blagovaonici željezničkog hotela - pretvorenog u privremeni kamp za prognanike - i zbijali se oko vatre na hladnoći ispred zgrade.

Sve se odvijalo uz kakofoniju odlazećih vlakova, glasnih najava iz zvučnika, uplakane djece i isprekidanog zavijanja sirena za zračnu opasnost.

Događaje iz tih dana nikad neće zaboraviti, kaže Oksana. Strah, osjećaj da je razbijen život kakvim su živjeli - ne bogati, ne siromašni, ali zadovoljni.

Oproštaj na peronu broj 5 u Lavovu

Bila je sredina jutra kad su se oprostili na peronu 5 kolodvora u Lavovu. Jenji je bilo dopušteno otići do vrata vagona da se pozdrave. Zagrlio je svoju djecu, suprugu, zatim se udaljio nekoliko metara prije nego što se okrenuo.

Oksana je stajala pokraj vrata i mahala. Ilja i Ana stajali su iza svoje majke i nisu mogli vidjeti kako joj suze teku niz obraze. Ali Jenja je to vidio. Vratio se do vrata vagona. Bila su zatvorena i staklo se zamaglilo od kondenzacije. Oksana i Ana stavile su ruke na prozor.

Jenja je pomicao dlan s jednoga na drugog dok je telefonirao s Oksanom. Bili su zajedno od njezine 15. i njegove 16. godine, upoznali se prvog dana 1999. godine, posljednje godine prošlog stoljeća.

Izvan stanice, nakon što je njegova obitelj otišla i dok se on udaljavao, zazvonio je Jenjin telefon. Bio je to Ilja. Dječak je htio znati ima li njegov otac odgovarajući kaput i šešir. Bilo je važno da se ugrije.

"Smiri se, sve će biti u redu", rekao je Jenja. Bilo je to nešto što bi otac trebao reći, čak i ako nije imao pojma hoće li se to pokazati istinitim ili ne.

Otišli su u Poljsku i tamo su im vlasti dale kratkotrajni smještaj. Onda im je nakon četiri mjeseca, uz pomoć Oksanine tete, dopušteno da dođu u Veliku Britaniju.

Zaposlila se kao učiteljica

Oksana je naučila engleski kao dijete - njezina je majka bila učiteljica engleskog. U Surreyu joj je to omogućilo da dobije posao u lokalnoj školi podučavajući djecu nedavno pristiglih izbjeglica. Ilja i Ana počeli su učiti engleski i brzo su ga tečno progovorili.

Prema vlastitim riječima, Oksana je postala "majka, otac, učiteljica" svojoj djeci. "Otkrila sam da sam jaka", kaže Oksana za BBC.

Svakih nekoliko noći - osim ako bi u Harkivu nestalo struje - održavao se videopoziv s Jenjom. Mobitel je zazvonio i jedne večeri dok je Keane bio u posjetu. Jenja ima pitanja o školskim zadaćama djece i tješi Anu oko matematike: "Dušo, ne brini. Ne postoje ljudi koji znaju sve od početka."

S Jenjine strane stižu vijesti o susjedima čiji se prozori popravljaju nakon što su razbijeni od ruskog granatiranja. Ilja govori o svojim košarkaškim treninzima. Poziv završava izrazima ljubavi s obje strane.

Nekoliko trenutaka nakon poziva tuga obuzima malu obitelj. Oksana ne dopušta da takvo raspoloženje potraje. Kuha se lonac čaja. Donose se kolači i keksi. Opet ima osmijeha.

Do početka ljeta 2023. godine plan je dogovoren. Oksana i djeca vratit će se u Ukrajinu na odmor. Štedjela je preko zime. Kupljene su avionske i željezničke karte. Sastat će se s Jenjom u Dnjipru, gradu u jugoistočnoj Ukrajini koji smatra sigurnijim od Harkiva.

Provest će zajedno mjesec dana

Obitelj će zajedno provesti mjesec dana u unajmljenom stanu. Ilja želi pecati s tatom u rijeci Dnjipro. Ana će mu dati svoje crteže. Navečer će ići u duge šetnje kao prije rata.

Ukrcavaju se na vlak na poljsko-ukrajinskoj granici na poslijepodnevnoj vrućini. Nestale su kolone izbjeglica koje su se mogle vidjeti u ranim danima ruske invazije. U Ukrajinu ide oko 100 ljudi.

Sumrak se spušta nad polja dok se kreće prema granici. Na kraju se na zgradi s lijeve strane pojavljuje ukrajinska zastava. "Konačno!" uzvikuje Oksana i pokazuje djeci. Tri sata kasnije ulaze u Lavov i slijedi kratka pauza dok se ukrcava još putnika za Dnjipro.

Oksana i djeca izlaze na peron gdje su prije 18 mjeseci imali bolan oproštaj. Povratak ne znači samo ponovno vidjeti Jenju. To je vraćanje izgubljene zemlje, kilometar po kilometar, dok se vlak kreće na istok kroz noć. Do ranog jutra Oksana je budna, češlja Aninu kosu i veže joj rep. Ilja je odjeven i spreman za iskrcaj.

Kraj putovanja udaljen je sat vremena. Zatim pola sata. Zatim se odbrojavaju minute: 15, 10, pet. Sve dok vlak konačno ne uspori i stane, a na vratima vagona je Jenja s radošću koja je 18 mjeseci čekala da dođe do izražaja.

Ana mu skoči u zagrljaj uz blagi plač, obavijajući mu ruke oko vrata. Jenja ljubi svoju kćer. Oksana ima suze u očima, ali se smiješi poput Ilje. Dječak drži oca za ruku.

"Ne mogu vjerovati", kaže Oksana.

"Volite se i pazite jedni na druge"

"Ovo je jako teško. To je stvarno teško za shvatiti", odgovara Jenja.

Prije nego što je obitelj krenula svojim putem, Oksana je željela nešto poručiti ostalim Ukrajincima koje je rat razdvojio: "Volite se i pazite jedni na druge. Držite se svoje ljubavi do kraja."

Za mjesec dana opet će se morati rastati. Ali vraćaju se Jenjine riječi s lavovskog kolodvora na početku rata: sve će biti u redu.

Keane iz BBC-ja shvaća da je to više od običnih riječi za ovu obitelj. Oni su trajan čin vjere koju rat nije uništio.