U ORBITI naše Zemlje, nalazi se sve više i više smeća, odnosno ostataka bivših satelita, dijelova letjelica ili uređaja koje smo poslali u svemir. Većina tog otpada je mala i ne predstavlja značajnu prijetnju, no neki komadi što lebde iznad nas uistinu su veliki; radi se o objektima težine nekoliko stotina kilograma ili čak nekoliko tona.

Jedan od takvih objekata, uskoro će se strovaliti prema Zemlji i pitanje je hoće li to za stanovnike Zemljine površine predstavljati opasnost, piše Science Alert.

Trebala je ići na Veneru

Radi se o Kosmosu 482, sovjetskoj letjelici koja je u svemir lansirana 31. ožujka 1972. godine. Trebala je krenuti prema Veneri, no raspala se prilikom napuštanja orbite.

Dio letjelice pao je natrag na Zemlju u roku od mjesec dana nakon lansiranja, ali njen veliki dio još uvijek je gore iznad nas, uključujući i njenu sondu za slijetanje koja teži 495 kilograma.

Očekivalo se da će pasti na Zemlju između 2023. i 2025. godine, ali bi se to moglo, prema najnovijim izračunima, dogoditi i prije, čak možda i ove godine.

Zar neće izgorjeti u atmosferi?

Mnogi će se zapitati u čemu je problem, svjesni toga da su se do sada mnoge letjelice srušile u našu atmosferu i u njoj pritom izgorjele.

No, ovdje je stvar malo kompliciranija. S obzirom na to da je sonda Kosmos 482 dizajnirana za spuštanje na Veneru, pakleno vruć planet, očekuje se da će preživjeti pad kroz atmosferu i na površinu Zemlje stići u jednom komadu.

Naime, sestrinska sonda Kosmosa 482, Venera 8, koja je lansirana četiri dana ranije, uspješno se spustila na površinu Venere, planet s prosječnom temperaturom od 462 stupnja Celzijevih. Tamo je, što je još nevjerojatnije, preživjela više od 50 minuta, šaljući pritom podatke na Zemlju.

Dakle, radi se robusnom dizajnu za koji se pretpostavlja da će preživjeti ulazak u atmosferu.

Znamo li lokaciju pada?

Dakle, trebamo li se brinuti? Teško je reći, ali je opasnost po naše živote, vrlo mala, piše Science Alert. Naime, većina svemirskih ostataka, poput kineskog satelita Tiangonga-1 koji je nakon završetka misije krenuo prema Zemlji, završava negdje u oceanu, s obzirom na to da on pokriva veći dio Zemljine površine.

Mada nismo u mogućnosti kontrolirati i odrediti točnu lokaciju pada satelita, dokaz tome je svemirska stanica Skylab koja je 1979. godine razasula svoje dijelove po Australiji, do danas nismo imali smrtnih slučajeva zbog padajućih krhotina iz svemira i, mada postoji prvi puta za sve, velika je vjerojatnost da ćemo biti sigurni te da nas neće pogoditi komadić starog sovjetskog satelita.