PET VOJNIKA koji su upravljali haubicom AS-90 možda su najsretniji artiljerci u ratu u Ukrajini. Njihova haubica nedavno je bila meta nemilosrdnog napada ruskih postrojbi, piše Forbes. U kratkom vremenskom periodu Rusi su 50-tonsko vozilo napali najmanje šest puta. Oštetili su ga, ali ne i uništili. Činjenica da je posada preživjela dijelom je bila i stvar sreće.

Ova situacija dodatno naglašava važnost osiguravanja artiljerije u ratu gdje ona strana koja ima najviše (najizdržljivijih) haubica obično odnosi pobjedu. Rusi su objavili videosnimku napada na AS-90 britanske izrade – jednu od najmanje 50 haubica koje su Britanci obećali Ukrajini – sredinom ovog tjedna.

Nakon što su locirali haubicu skrivenu među drvećem negdje oko 25 kilometara od linije fronta, Rusi su krenuli u napad. Najprije su na nju ispalili artiljeriju. Kada nisu uspjeli postići direktan pogodak, poslali su svoje eksplozivne FPV dronove.

Ozbiljno oštećen, ali ne i uništen

Kada se prašina slegla, AS-90 bio je uglavnom netaknut. Uslijedio je još jedan napad artiljerijom, a potom i napadačkim dronom Lancet. Nakon čak šest napada, AS-90 bio je ozbiljno oštećen, ali nije eksplodirao i izgorio, što znači da je posada imala priliku pobjeći.

Obje strane u ovom sukobu imaju tisuće komada artiljerije, a svakog dana oni su meta napada. Rusi su u rat ušli s oko 5000 velikih topova i lansera raketa, a izgubili su ih oko trećinu. Ukrajinci su imali manje od 2000 topova i lansera, a izgubili su ih petstotinjak, uključujući i najmanje sedam haubica AS-90.

Kako bi nadomjestili gubitke, i Rusi i Ukrajinci počeli su proizvoditi novo naoružanje i izvlačiti starije modele iz skladišta. Ukrajina je od svojih saveznika također nabavila stotine komada artiljerije.

Intenzitet artiljerijskih borbi prisilio je vojnike na obje strane da osmisle taktike koje im daju najbolje izglede za preživljavanje. Svi se slažu oko jedne stvari: najveća prijetnja su dronovi, a najveći prioritet je skrivanje od dronova.

Skrivanje haubica u zaklon drveća postala je standardna praksa i za Ukrajince i za Ruse. Prekrivaju ih granama i kamufliraju, a izvlače ih na otvoreno tek toliko dugo da mogu ispaliti nekoliko rundi, da bi potom odmah pobjegli natrag u zaklon.

Ako vojnici svoje oružje moraju premjestiti na novi položaj, to čine vrlo pažljivo i samo onda kada mogu biti sigurni da ih ne promatraju neprijateljski dronovi.

Alternativa ovom utvrđenom pristupu ratovanju artiljerijom je nešto mobilnija strategija u kojoj posada dolazi do položaja za napad, ispaljuje nekoliko rundi artiljerije i potom velikom brzinom kreće na novi položaj udaljen nekoliko kilometara.

U teoriji, ova strategija bi trebala otežati neprijatelju da pronađe izvor artiljerije i uzvrati udarac. Ona je možda funkcionirala prije ere u kojoj su frontu konstantno nadzirali dronovi. Sada, kada sve moderne vojske čitavo ratište nadziru praktički svakog trenutka, premještanje artiljerije – pogotovo tijekom dana – ravno je samoubojstvu. Mnogo je pametnije utvrditi se i izdržati napade neprijatelja.

Kritičar strategije premještanja artiljerije

Analitičar Andrew Perpetua, koji evidentira gubitke vozila i opreme u ratu, već dugo kritizira strategiju brzog premještanja artiljerije. Poziva se na primjer ukrajinskih haubica PzH 2000 njemačke izrade koje su dizajnirane da budu iznimno pokretljive, ali u Ukrajini ih se uglavnom drži na zadanim, utvrđenim položajima.

“Vidio sam kako mnogo ljudi tvrdi da PzH 2000 preživljavaju zbog brzog premještanja u Ukrajini”, napisao je Perpetua. “Svaka snimka koju sam vidio, a na kojima se nalaze ove haubice – svaka, bez iznimke, pokazuje PzH na jednom mjestu. Vrlo često je razlog zašto su one preživjele upravo taj što se ne kreću.”

Perpetua inzistira da ova strategija ne može uspjeti, a samim time je vjerojatnije da bi i AS-90 s početka ovog članka vjerojatno bio mnogo više oštećen da je posada odlučila izići iz skrovišta i premjestiti ga.