Xijev dolazak u Srbiju je jasna poruka Zapadu, ali i Rusiji
POSJET vođe druge najveće ekonomske, vojne i političke svjetske sile bilo kojoj državi velik je događaj. A kad taj vođa posjeti Srbiju, to je maltene od "historijskog značaja". Za režim Aleksandra Vučića sigurno jest jer on već desetljećima balansira između Europske unije s jedne te Rusije i Kine s druge strane. Kako Vladimir Putin ima previše vlastitih briga te se baš i ne stigne baviti Vučićem i Srbijom, posjet Xi Jinpinga Beogradu tim je važniji.
Posjet Xi Jinpinga Beogradu, na dan predsjedničke inauguracije Vladimira Putina, simbolizira stanje u kojem je Kina istisnula Rusiju s mjesta najveće saveznice Srbije. Ili, kako je napisao sam Xi za srpske medije: "Neka svjetlost našeg čeličnog prijateljstva zasija na putu suradnje Kine i Srbije." Stoga ne čudi da Xi sa sobom dovodi izaslanstvo od 400 ljudi te tri ministra - vanjskih poslova, financija i trgovine.
Za potpisivanje je spremljeno više od 30 sporazuma, što dokazuje da su u zadnje dvije godine političari i diplomati imali itekako puno posla. Očigledna je namjera snažno vezivanje Beograda uz Peking. Da se ne bi ponovio 4. rujna 2020., kad su Vučić, kosovski premijer Avdulah Hoti i tadašnji američki predsjednik Donald Trump u Bijeloj kući potpisali Washingtonski sporazum o rješavanju pitanja Kosova. Na kraju od provođenja sporazuma nije bilo ništa jer je Trump izgubio predsjedničke izbore, ali je Peking izvukao poučak.
Deveti članak Washingtonskog sporazuma odnosi se na prekid suradnje s kineskim tehnološkim gigantom Huaweijem: "Obje strane će u svojoj mrežnoj infrastrukturi zabraniti upotrebu 5G opreme koja dolazi od nepouzdanih dobavljača. Tamo gdje takva oprema već postoji, obje strane se obavezuju na njeno blagovremeno uklanjanje i na druge potrebne korake." Trump se možda ponovno vrati u Ovalni ured Bijele kuće, no barem će, što se tiče Srbije, Peking imati tih 30 sporazuma. I mnoge potpisane u zadnje dvije godine.
Naravno, nipošto nije slučajno ni da Xi dolazi u Beograd na obljetnicu američkog bombardiranja kineskog veleposlanstva 1999. godine.
Oružje i ulaganja
Vučić od posjeta Xi Jinpinga očekuje ne samo kinesku potporu oko Kosova te ponešto novog oružja već i puno kineskih ulaganja. Prema podacima Republičkog zavoda za statistiku, robna razmjena Srbije i Kine je 2017. godine iznosila oko 1.8 milijardi dolara. Ovaj iznos je rastao iz godine u godinu te je prošle godine došao do 6.09 milijardi dolara.
Naravno, za državu koja ima tržište od 1.4 milijarde potencijalnih kupaca ovo je beznačajan iznos, no za Srbiju zasigurno nije. Doduše, od ukupne robe koju je Srbija izvezla u Kinu prošle godine čak 92% čine rude bakra i katode od rafiniranog bakra. Jedini drugi spomena vrijedan izvozni proizvod je obrađeno drvo bukve. Srbija je u listopadu prošle godine potpisala niz sporazuma s Kinom od kojih je najvrjedniji onaj o slobodnoj trgovini između dvije države.
Sporazum će stupiti na snagu baš na dan posjeta Xi Jinpinga Beogradu, predviđeno je postupno smanjivanje ili potpuno ukidanje carina za 10.412 srpskih i 8930 kineskih proizvoda. Stoga je jasno da Peking Srbiju, uz Mađarsku (koju je Xi Jinping posjetio neposredno prije Srbije), vidi kao potencijalni hub za prodor na europsko tržište.
Dok u Europi jačaju pozivi na uvođenje zaštitnih mjera (prije svega carina) na uvoz kineskih proizvoda, ta opcija dodatno dobiva na važnosti. Iako Srbija nije članica EU (a neće tako skoro ni biti), oznaka "Made in Serbia" ima značajno drukčiji tretman od "Made in China".
S druge strane, za razliku od Putina, koji teži razaranju Europske unije i stvaranju sve većeg broja kriznih žarišta, pristup Xi Jinpinga (za sada) je pomirljiv, sklon kompromisima koji neće remetiti kineski izvoz u EU. Peking će i dalje podržavati cjelovitu Srbiju te neće priznati neovisnost Kosova, no puno više od toga neće učiniti. Teško da će Dodik odlaziti po podršku u Peking kao što ide u Moskvu. Jednostavno, Peking treba stabilnu Europu koja će nastaviti kupovati stotine milijardi vrijedne kineske proizvode. Zbog toga bi Vučić puno radije u Beogradu vidio Putina nego Xi Jinpinga, ali to ne smije reći.
Dobri odnosi još iz doba SFRJ
Snažni odnosi Beograda i Pekinga nisu ništa novo. Još je bivša Jugoslavija razvila s Kinom političke, ekonomske i vojne odnose. Oni su posebno produbljeni tijekom devedesetih godina, kad se Srbija našla pod međunarodnim sankcijama. Tada su put Kine, između ostalog, otišli planovi i tehnička dokumentacija za mnoge kineskoj vojsci važne proizvode. U devedesetima Srbija je još uvijek bila značajno tehnološki razvijenija od Kine, bez obzira na to što to danas zvuči nemoguće. Slobodan Milošević i njegova klika Kinezima su predali i mnoge projekte koje nisu smjeli jer ih je bivša Jugoslavija dobila kao tehnološke licence, ali što im je itko više mogao. Bombardirati ih?
Nakon svrgavanja Miloševića s vlasti nova Srbija se okrenula Europi. No to nije dugo potrajalo. Kad je 12. ožujka 2003. ubijen srpski premijer Zoran Đinđić, završio je srpski europski put. Dolaskom na vlast Vučića u travnju 2014. Srbija se ponovno snažno veže uz Rusiju, a postupno i uz Kinu.
Budući da je Vučić donedavno vidio Putina kao glavnog saveznika, jačanje odnosa s Kinom bilo je postojano, ali usporeno. Prva opipljiva posljedica vezivanja uz Peking zbila se u siječnju 2021., kad je Srbija dobila milijun doza kineskog cjepiva Sinopharm koje je trebalo štititi od koronavirusa. Od svega je napravljena ogromna predstava.
Međutim, kako se vrlo brzo pokazalo da Sinopharm baš i nije odveć učinkovit, Srbija ga je počela dijeliti susjednim državama (Kina je donirala ukupno 4.2 milijuna doza), a za srpsku čeljad odabran je ruski Sputnik V, koji se pokazao jednako neučinkovitim. Vučić se onomad hvalio kako će Srbija biti jedina država u kojoj će se proizvoditi ruska i kineska cjepiva. Još samo da je globalna pandemija potrajala koje desetljeće duže, možda bi se ta ulaganja i isplatila.
Invazija je sve promijenila
A onda je u veljači 2022. Putin pokrenuo agresiju na Ukrajinu. Do tada je Vučić najavljivao blisku i snažnu vojnu suradnju s Rusijom. Osim kupovine oružja, spominjala se mogućnost stvaranja ruske vojne baze u Nišu. Doduše, o tome se prvi put u srpskoj javnosti govorilo još 2009. godine, pa onda sredinom 2022.
Rusija je tijekom 2017. donirala šest polovnih MiG-ova 29, a krenule su isporuke tenkova i borbenih vozila. Kupljeno je i šest samovoznih topničko-raketnih PZO sustava Pancir S1M. Međutim, međunarodne sankcije Rusiji, ali i ogromni gubici ruske tehnike u Ukrajini, onemogućili su daljnje isporuke, pa se Vučić odlučio okrenuti Pekingu.
Zanimljivo je da je početkom prosinca 2019. Vučić tvrdio kako Srbija ne želi kupiti ruski PZO raketni sustav S-400. Tada je izjavio da "se prelazi na mobilniju i bržu vojsku te se neće više kupovati glomazniji sistemi". Srpski su mediji objavili da je Vučić izjavio da Srbija "usporava" s kupovinom naoružanja, da će kupovina biti, ali ne "u zamahu kao ovih nekoliko godina". Predsjednik je pojasnio i da je novi nacionalni investicijski plan također jedan od razloga prekidanja "zamaha kupovine". Iste te godine ugovorena je kupnja kineskog PZO raketnog sustava FK-3 koji je po svim borbenim odlikama znatno slabiji od S-400.
Pravo okretanje Kini bila bi odluka o odustajanju od kupnje Rafalea i odluka o kupnji kineskih borbenih aviona. S obzirom na to da Pariz za Rafalee (trenutno) traži 3.2 milijarde eura te da je rok isporuke 11 do 15 godina, ne bi bilo čudno da Vučić odustane od njih. Tim prije jer za dvostruko manje novca može dobiti dvostruko više kineskih J-10. Vučićev je problem što bi političke posljedice bile znatno gore nego da Srbiju zaduži za 3.2 milijarde eura.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati