Na današnji dan 1990. godine odigrana je međunarodna prijateljska utakmica između hrvatske i američke nogometne reprezentacije. Premda je odigrana kada Hrvatska još nije bila proglasila samostalnost, ova se utakmica računa kao početak modernog hrvatskog nogometa.
Utakmica je odigrana u sklopu proslave vraćanja Jelačićevog spomenika na njegov trg, a cijeli događaj sponzorirao je Tuđman. Na Maksimiru se toga dana okupilo oko 30.000 gledatelja, a utakmica je počela u 19 sati.
Tadašnji izbornik hrvatske reprezentacije bio je Dražan Jerković. Utakmica je završila rezultatom 2:1 za Hrvatsku. Prvi gol zabio je Aljoša Asanović, a drugi Ivan Cvjetković. Oba gola zabijena su u prvom poluvremenu i oba gola je asistirao Marko Mlinarić. Za SAD je zabio Troy Dayak u 80. minuti.
Tadašnji kapetan hrvatske reprezentacije bio je Zlatko Kranjčar, a igračem utakmice proglašen je Marko Mlinarić kojem je nagradu uručio sportski novinar Mladen Delić.
Momčad SAD-a u Zagreb su dovukli sportski novinari te predsjednik nogometnog saveza Mladen Vedriš i dopredsjednik Rudolf Sabljak. Nogometni savez SAD-a objavio je par mjeseci ranije da želi igrati dvije prijateljske utakmice. Posredstvom navedenih sportskih "diplomata", Amerikanci su se odlučili na utakmicu u Zagrebu.
Revijalna utakmica, ali u prijelomnom povijesnom trenutku. Jedan u nizu takvih događaja na hrvatskim stadionima
Na Maksimiru se 17. listopada 1990. igrala revijalna utakmica, ali u povijesnim trenucima, obilježenim simboličkim, ali i prijelomnim događajima, koji su se odvijali na hrvatskim stadionima. No, kako je do utakmice došlo i koji je bio povijesni kontekst?
Dvadesetak dana prije te utakmice (26. rujna '90.) Torcida je na Poljudu utrčavanjem na teren prekinula derbi s Partizanom i zapalila jugoslavensku zastavu na jarbolu stadiona, a netom završeno ljeto '90. bilo je obilježeno srpskim barikadama po Krajini i nije trebalo biti posebno vidovit da se shvati kako par mjeseci nakon 13. svibnja '90. gledamo posljednje jugoslavensko nogometno prvenstvo.
Kako je Ante objasnio Jovi da Hrvatska smije igrati?
Neuništivi Ante Pavlović (ne miješati s osebujnim pokojnim nadriliječnikom) tada je bio generalni sekretar Fudbalskog saveza Jugoslavije, a delegat za sigurnost u nacionalnom savezu bio je general Jovo Popović i upravo se pred tijelima FSJ-a morala progurati ideja o realizaciji utakmice na koju u Beogradu nikako nisu gledali blagonaklono.
Ali kako je federalno uređenje države otvorilo mogućnost odcjepljenja republika, tako je Nogometni savez Hrvatske pod vodstvom Mladena Vedriša legitimitet za ovaj povijesni iskorak našao u tome što je FSJ bio uređen kao unija republičkih saveza, od kojih je svaki imao svoj subjektivitet.
Kada su otklonjene pravne zapreke igranju utakmice, valjalo je pronaći igrače koji bi uopće htjeli igrati za Hrvatsku, što nije bilo preporučljivo onima koji su se nadali pozivu u Osimovu Jugoslaviju. Nepokolebljivi i nesavitljivi Dražan Jerković nije se obazirao što mu se odazvalo samo 14 igrača.
Za Hrvatsku nisu igrali "Čileanci", nego starci te po jedan Albanac i Slovenac
Od njih je bio po jedan Slovenac (Grega Židan) i Albanac (Kujtim Shala), dok je momčad na terenu predvodio gotovo 34-godišnji kapetan Zlatko Kranjčar. Većina momčadi bili su veterani, oni koji nisu imali što izgubiti igranjem za Hrvatsku.
Točnije, kojima to ne bi bila brana da se probiju u reprezentaciju Jugoslavije. Hrvatsku u prvoj utakmici nisu predstavljali Čileanci, kako smo zvali svjetske jugoslavenske juniorske prvake svijeta '87., kojima su okosnica bili Hrvati, nego starci.
Vulić i Asanović zaslužuju poseban naklon
Posebno su se istaknuli Zoran Vulić i Aljoša Asanović. Vulić je jedini tada standardni reprezentativac Jugoslavije koji se spremno odazvao pozivu da nastupi za Hrvatsku bez obzira na to što je tako mogao ostati bez mjesta u reprezentaciji Jugoslavije, dok je Aljoša Asanović predsjednika francuskog Metza, u kojem je igrao, zamolio da mu "posudi" privatni avion kako bi mogao doći u Zagreb na utakmicu.
Zasluženo je nagrađen prvim golom za Hrvatsku pred 30 tisuća gledatelja, dok je drugi postigao "Tarzan" Cvjetković, tada napadač belgijskog St. Truidena, a u novije vrijeme poznat kao menadžer Marija Mandžukića.
Šuker, Boban, Jarni i Bokšić "izvukli" su se nastupom za mladu reprezentaciju Jugoslavije, koja je istog dana u Simferopolu poražena u uzvratnom susretu finala U-21 Prvenstva Europe od Sovjetskog Saveza. Prosinečki, tadašnja Zvezdina zvijezda, prvu je utakmicu za Hrvatsku odigrao 1994.