DINAMO je u 11. kolu SuperSport HNL-a izgubio od Osijeka na Maksimiru s 4:2. Poveo je pogotkom Marka Pjace, ali su Osječani već do kraja poluvremena preokrenuli rezultat. Pjaca je poravnao na 2:2, ali gosti su do kraja iskoristili sve što im je ponuđeno i odnijeli su tri boda.
Ovim porazom Dinamo se našao u situaciji u kojoj nije bio godinama. Hajduk mu bježi već sedam bodova (lani mu je bježao i sedam i deset, ali uz utakmicu ili dvije više). Do kraja je 25 kola i sve se stigne preokrenuti, no ostaje upitno može li Nenad Bjelica provesti u djelo ono što je najavio prije samo dva dana.
Osijek iskoristio prokušanu formulu, a Dinamo nije odigrao ništa
U užem taktičkom smislu utakmicu je moguće vrlo lagano objasniti. Osijek je uspješno kopirao većinu ekipa koje su svladale Dinamo u zadnjih godinu i pol dana i primarna defenzivna orijentacija bila mu je zatvaranje Josipa Mišića.
Mišić je u ovoj utakmici imao 55 dodira lopte i po tom kriteriju je bio tek osmi igrač Dinama. Za usporedbu, u prošlom kolu protiv Istre imao je 85 dodira, protiv Red Bull Salzburga imao ih je 82, a protiv Monaca 53.
Na prvu je brojka protiv Monaca vrlo usporediva s onom protiv Osijeka, ali se mora staviti u kontekst. Protiv Monaca je Dinamo imao 38% posjeda, a protiv Osijeka čak 68%. Prvak Hrvatske je ponovno zaigrao u formaciji s tri stopera.
U tom slučaju se očekuje od stopera da preuzmu plejmejkersku ulogu, ali sva tri braniča dala su premalo. Djelomično zbog neforsiranih tehničkih grešaka, ali još više zbog toga što je Osijek vrlo kompaktno pokrivao drugu liniju Dinamovog napada.
U nemogućnosti da dođe do lopte tamo gdje najviše voli i bude spojka prema prednjem dijelu ekipe, Mišić je bez lopte igrao dosta bliže suparničkom golu nego inače. U igri koja nije imala ni ritma ni smisla to je samo značilo da pri izgubljenoj lopti nije na idealnoj poziciji za korektora.
Osijekovi napadači su praktički čitavu utakmicu trčali u prsa Dinamovoj obrani. Kada se na to dodaju neuigranost zadnje linije i neobjašnjiv manjak interesa Mmaea, koji četiri ili pet puta ne isprati igrača u dubinu, onda se Dinamo nije mogao nadati puno boljoj večeri od ove, barem što se igre tiče.
Osijek je defenzivno odradio sve što je trebao uz poneku individualnu grešku i strpljivo je čekao trenutak da napadne kanale između Dinamovih stopera i previsoko, u neaktivnim zonama, postavljenih bekova, što je bio problem i u prvom poluvremenu u Salzburgu.
Sjeća li se Bjelica što je rekao u petak?
Na presici uoči utakmice u petak Bjelica je vrlo jasno rekao koji su prioriteti ove sezone. Na pitanje bi li mijenjao uspjeh u Ligi prvaka za naslov u domaćem prvenstvu rezolutno je odgovorio: "Ne, da više boda ne uzmemo u Ligi prvaka, ne bih to mijenjao za SHNL", nakon čega je dodao da će Dinamo uzeti i naslov i još poneki bod u Ligi prvaka.
Takav rezon je jedini ispravan, ali zasad ništa ne odaje dojam da ima ideju kako to pretočiti u djelo i pitanje je je li trener Dinama zatočenik dojma koji je stekao u svom prvom mandatu na klupi Dinama, kada su i Rijeka i Hajduk bili puno slabiji nego danas.
Tada je Dinamo bio neuhvatljiv za domaću konkurenciju i utakmice u SHNL-u su doslovno služile samo kao rekuperacija uoči europskih nastupa, a profil i taktika momčadi slagali su se za reaktivni, kontraški nogomet kakav je u Europskoj ligi i Ligi prvaka puno bolje prolazio.
Čak i kad je zapinjalo u SHNL-u, konkurencija je bila toliko ispod razine Olma, Oršića i Petkovića da se znalo da će se prvenstvo bez većih stresova privesti kraju i da će individualna klasa napraviti razliku i kad igra ne bude bajna.
Problem je što Dinamo tako izgleda i u SHNL-u. Umjesto da traži igru, čeka da se nešto dogodi i da mu suparnik pokloni šansu da kazni njegovu grešku. A u natjecanju u kojem protivnik u prosjeku stoji 15 ili 20 metara dublje nego u Ligi prvaka to je jako teško.
Je li se moglo očekivati nešto drugačije?
Nije to problem koji je tu od jučer. Bio je to zaštitni znak i prošle sezone, u kojoj je Jakirovićev Dinamo počinjao igrati i nasrtati tek kad bi primio gol i gubio, pa su Plavi prošlo prvenstvo osvojili preokretima i golovima u sudačkim nadoknadama.
No, Bjelica je konfiguracijski postavio istu momčad kao i u Salzburgu uz tri promjene "figura za figuru" - umjesto Theophile-Catherinea je zaigrao Mmae, Pierre-Gabriel je zaigrao umjesto suspendiranog Ristovskog, a Hoxha se ponovno morao pokušati snaći na poziciji beka.
Jedina suštinski važna promjena bila je Pjaca za Ademija, ali Dinamo je stilski igrao isti nogomet. S nedostatkom rošada, igrao je tvrd pozicijski nogomet u kojem se teško stvara prostor i u kojem u igri sudjeluje samo igrač s loptom u nogama.
Koliko je onda bilo realno, iz pozicije Dinamovog trenera, očekivati da će se momčad ponašati drugačije nego u utakmici protiv Red Bulla kada takav pristup ima puno više smisla? I koliko je realno očekivati da ovakav ritam neće ostaviti traga na nositelje igre?
U čitavoj prošloj sezoni, koja je u nekoliko navrata ocijenjena najgorom ikad, Dinamo je imao četiri poraza u ligi. Ove sezone nakon 11 kola ih ima tri. Odavno su upaljeni svi alarmi, a sporog i bezidejnog Dinama, koji ne traži superiornost kroz igru, nego se nada da će mu pobjeda doći sama od sebe, više se nitko u SHNL-u ne boji.