Zagrebački Glavni kolodvor mjesecima je hot spot za migrante kojima je Hrvatska samo jedna od postaja na putu prema Zapadnoj Europi. Do tamo uglavnom uspiju doći vlakovima nakon probijanja kroz šumske puteve između BiH i Hrvatske. Onima koji imaju dovoljno sreće da im je ostalo nešto novca i da znaju točno gdje idu, odlazak je mnogo lakši, no mnogi ostaju zaglavljeni bez hrane, vode i krova na glavom, čekajući trenutak kada će moći kupiti svoju kartu za odlazak.
S jednim takvim proveli smo jutro. Nakon što su se noćne temperature spustile ispod razine na kojoj je ugodno spavati pod otvorenim nebom, išli smo provjeriti je li zagrebački Glavni kolodvor i dalje privremeni dom za mnoge migrante. Očekivano, njihova se populacija početkom rujna prorijedila, samo su rijetki noć proveli tamo, a jedan od njih bio je Afridi iz Pakistana.
"Tu sam već mjesec dana"
Čim smo mu se obratili, odmah je počeo opisivati zemlju iz koje je pobjegao, kao da traži razumijevanje zašto je ovdje. "Tamo ima puno problema, nema poslova, nemamo struje. U mom domu nema struje. Moj otac ima veliki problem s tim. Moja je majka preminula. Obitelj nema hrane ni novca. Imam dvojicu braće i dvije sestre tamo. Ako nađem posao, slat ću im novac", počeo je Afridi.
Rekao nam je i da ne bi htio ostati u Hrvatskoj. "Idem u Italiju. Bio sam u Turskoj tri mjeseca, a ovdje sam već mjesec dana. Tamo sam bio u kampu za izbjeglice, nije bilo baš mjesta za spavanje. Europske zemlje daju Turskoj novac za nas, no oni nam nisu ništa dali", žali se.
Kada nam je rekao da je u Zagrebu već mjesec dana, pitali smo ga gdje spava, a on je pokazao na kartone poslagane na betonsku klupčicu s bočne strane ulaza u glavni željeznički kolodvor, na kojima je sjedio s još tri mladića. Od sve trojice, Afridi je jedini znao engleski zbog čega je jedini bio zainteresiran za razgovor s nama, dok su nas ostali nepovjerljivo promatrali.
"Nemam za kartu"
"Noć je bila hladna. Hladno nam je, a imamo i velikih problema s hranom", kaže i dodaje da su im ljudi malo pomogli, no ipak nemaju dovoljno odjeće i hrane.
U Italiju se nada putovati vlakom, no za kartu, kaže, nema. Zahvalili smo se na razgovoru i pozdravili s njim te smo išli dalje tražiti sugovornike, a Afridi i skupina s kojom smo ga zatekli ostala je sjediti na svom mjestu, klupčici obloženoj kartonima. Bilo je očito da im je danima to mjesto služilo kao baza.
Prošetali smo prostorima kolodvora i Trgom kralja Tomislava. U ranim jutarnjim satima taj je trg, za razliku od prethodnih mjeseci, bio potpuno prazan, no kako je jutro odmicalo po klupicama smo susretali sve više migranata.
"Tek sam došao, ne znam kako ću otići"
Oprezni su i nepovjerljivi, neki su od njih iz straha počeli trčati čim su vidjeli mikrofon i fotoaparat. Drugi koji su i bili zainteresirani za razgovor, uglavnom su dijelili isti veliki problem, nisu znali engleski. Na posljetku smo uspjeli naći Romana iz Afganistana, koji je znao engleski taman toliko da nam objasni od kud je došao i na koji je problem naišao u Hrvatskoj.
U Hrvatsku je stigao sinoć, a kaže da je prespavao kraj jedne policijske postaje. Tamo je odmah dobio dozvolu boravka u Hrvatskoj koja vrijedi samo jedan dan, zbog čega je izrazito razočaran.
"Ovo mi je sada veliki problem. Tek sam došao ovdje, ne znam kako ću otići. Mislio sam da ću dobiti dozvolu na barem pet dana. Teško je napraviti plan", žali se, vidno umoran, a sada će odmah morati nastaviti dalje.
Do ulaska Hrvatske u Schengen dozvole su se za migrante koji su u tranziciji izdavale na sedam dana, da bi bile skraćene na pet dana. No, kako su se pravila postrožila, migranti sada uglavnom dobivaju dozvole boravka u Hrvatskoj na samo 24 sata.
"U Afganistanu sam bio policajac, morao sam pobjeći"
Na pitanje imaju li već nekakav plan i kako će nastaviti dalje, Roman se nasmijao: "Busom ili vlakom, pa pješice kroz džungle." Pješice je, kaže, prevalio velik dio puta od Afganistana. Na mobitelu upale Google maps i hodaju.
Roman nam je ispričao da je u Afganistanu, prije povlačenja američkih trupa i dolaska talibana na vlast, radio kao policajac. "Morao sam napustiti Afganistan, tamo nisam bio siguran. Talibani su imali veliki problem sa mnom, a zbog mene i s mojom obitelji. Oni su ostali tamo, ali nisu sigurni. Moram im pomoći da nekako dođu u Pakistan ili Tursku", rekao je.
Na pitanje koliko je dana putovao, Roman je odmah počeo nabrajati redom sve zemlje koje je prešao od kada je napustio granice Afganistana. Isti odgovor na isto pitanje dao nam je i Afridi, a tada smo shvatili koliko im se taj put urezao u memoriju. I dok od Afridija na kraju nismo dobili odgovor koliko mu je točno vremena trebalo da iz Pakistana dođe u Hrvatsku, vjerojatno zbog jezične barijere, Roman je na putu već godinu dana.
Pješice do Njemačke
"Prije nego što smo došli u Hrvatsku dvije noći smo proveli u Bosni u džungli. Bili smo sa sedam ljudi, jednom obitelji. Dva dana smo hodali", kaže i dodaje da s policijom u Hrvatskoj nije imao nikakvih problema.
Krajnje mu je odredište Njemačka, a za razliku do Afridija, Roman spada u one koji su imali mnogo više sreće, jer mu je još uvijek ostalo nešto novaca i zna točno gdje ide. U Njemačkoj, kaže, ima rođakinju koja je liječnica, tako da je siguran da će i on brzo dobiti posao. No ipak, za kartu do Njemačke novaca nema tako da će velik dio puta i dalje morati proći pješke.
"Uglavnom ne jedemo"
Nakon razgovora s Romanom još smo jednom obišli kolodvor i vratili smo se blizu mjesta na kojem smo ostavili Afridija i ekipu. U trenutku u kojem smo naišli prema njima je krenula policija i nekoliko se službenika s njima upustilo u raspravu. Nakon kraćeg objašnjavanja, mladići su skupili svoje stvari i otišli, a zatekli smo ih ispod magnolije pored kipa kralja Tomislava.
Pitali smo ih što su im policajci rekli, a Afridi je objasnio da su im rekli da se ne mogu zadržavati u krugu kolodvora ako nemaju kartu za vlak i nikud ne putuju. Kaže da su ovdje mjesec dana, a da su ih danas prvi put potjerali.
U očima im se vidio očaj, na pitanje što će sada, tužno je rekao da ne zna. "Jako je veliki problem što nemamo hrane. Nitko nam ne pomaže, uglavnom ne jedemo", rekao je, sjeo na zemlju i stavio glavu među ruke.