Souad Al-Alem bila je jedna od oko 10.000 ljudi koji su bili prisiljeni napustiti palestinski grad al-Majdal. Bilo je to 1948. godine, Souad je bila mlada žena.
Tijekom arapsko-izraelskog rata izraelske trupe približavale su se njenom domu u onome što je sada dio izraelskog grada Ashkelona. Sada je u svojim 90-im godinama i živi u Gazi. Ponovno je prisiljena na bijeg, piše CNN.
Hamas je 7. listopada pokrenuo smrtonosni teroristički napad na Izrael iz Gaze, ispalivši tisuće raketa i krenuvši u krvavi pohod u kojem je ubijeno 1400 ljudi i zarobljeno više od 220 talaca. U znak odmazde, Izraelske obrambene snage provode masivnu kampanju bombardiranja, kako kažu, ciljeva Hamasa u Gazi.
Više od 6850 Palestinaca je ubijeno kao rezultat ovih napada, prema informacijama zdravstvenih vlasti u Gazi koje kontrolira Hamas, a koje je objavilo palestinsko ministarstvo zdravstva u Ramallahu.
"Svakog dana vidim smrt 20 puta, na nebu i na zemlji"
Al-Alem je jedna od stotina tisuća civila zahvaćenih ratom: "Svakog dana vidim smrt 20 puta, na nebu i na zemlji. Čak i snaga svake eksplozije psihički utječe na nas. Osjećaj je kao da nam je na vrhu glave kada je pored nas ili u blizini."
Samo 16 kilometara sjeverno od granice s Gazom, nije ostalo mnogo od al-Majdala. Nekoć užurbano tržište poznato po proizvodnji tekstila, al-Majdal je pretvoren u ruševine nakon rata 1948./1949. Sve kuće odavno su nestale, zamijenjene su modernim izraelskim zgradama koje su sada dio Ashkelona. Ostala je samo stara džamija. U blizini prazna, zarasla poljana daje naslutiti veličinu nekadašnjeg grada.
Oko 700.000 Palestinaca protjerano je ili napustilo svoje domove nakon rata 1948./1949., što predstavlja najmanje 80 posto Arapa koji su živjeli u onome što je postalo Izrael. Kao i Al-Alem, više od polovice onih koji danas žive u Gazi su ili izbjeglice ili njihovi izravni potomci.
"Živjela sam Nakbu 1948., a sada živim Nakbu 2023. godine"
Mnogi od raseljenih 1948. mislili su da će se vratiti kući za nekoliko dana ili tjedana. Ali Izrael im nikada nije dopustio povratak i mnogi od tada žive u siromaštvu. Prema Agenciji UN-a za pomoć palestinskim izbjeglicama na Bliskom istoku (UNRWA), više od 80% ljudi u Gazi sada živi u siromaštvu. Palestinci te događaje nazivaju Nakba, što je arapska riječ za katastrofu.
"Živjela sam Nakbu 1948., a sada živim Nakbu 2023. godine", rekla je Al-Alem, sjedeći u šatoru u improviziranom izbjegličkom kampu u Khan Younisu u južnoj Gazi. "Ovo drugo je gore", dodala je Al-Alem. Kaže da je prije 10 dana pobjegla iz svoje kuće zbog intenzivnog bombardiranja i od tada nije redovito jela niti se okupala. Kao dijabetičarka, teško joj je bez redovitih obroka i pristupa svojim uobičajenim lijekovima.
"Nema ničega čime bismo mogli očistiti lice, ruke i sebe. Ne možemo se prati ni bilo što raditi. Nema ničega. Bili su toaleti, sad ih više nema. Kad idemo u toalete, oni su prljavi jer ih koristi previše ljudi. Prestala sam ići tamo", rekla je Al-Alem.
Židovi koji šire svijest o tome što su Palestinci prošli
Dok je većina nekadašnjih arapskih sela i gradova odavno nestala, kolektivno sjećanje i dalje živi. "Nevjerojatno je kako Palestinci održavaju ta sjećanja živima. Većina njih na tradicionalan način, iz priča koje su pričali njihovi očevi i djedovi", rekao je Umar al-Ghubari, palestinski pedagog koji radi za Zochrot.
Nevladinu organizaciju sa sjedištem u Tel Avivu, Zochrot, izvorno je osnovala skupina izraelskih Židova s ciljem "promicanja priznanja i odgovornosti" za ispražnjena palestinska sela i kampanje za pravo na povratak tih zajednica.
Prvi korak je širenje svijesti, rekao je al-Ghubari. Zochrot radi na hebrejskom, objavljuje informativne materijale, organizira obilaske i prikuplja svjedočanstva.
Al-Ghubari priznaje da je Zochrotov rad u suprotnosti s glavnim izraelskim narativom, koji ima tendenciju zataškavanja pitanja protjerivanja Palestinaca tijekom rata, radije naglašavajući spornu ideju da je pustinja počela "cvjetati" tek nakon što je Izrael utemeljen.
Izrael odbija komemorirati Nakbu
Početkom ove godine Izrael i njegovi saveznici, uključujući Sjedinjene Američke Države i druge zapadne nacije, preskočili su prvi događaj u Ujedinjenim narodima koji je obilježavao 75. godišnjicu Nakbe - što se poklapa sa 75. godišnjicom osnutka Izraela.
Izraelska vlada odbacuje komemoracije Nakbe, a izraelski veleposlanik pri UN-u Gilad Erdan kaže da one "samo služe demonizaciji Izraela i dodatnom smanjivanju bilo kakve šanse za pomirenje".
Al-Ghubari je rekao da je jedna od Zochrotovih misija učiniti izraelski narod svjesnijim povijesti, koliko god to bilo neugodno. "Ali teško ide", rekao je al-Ghubari. Zochrot je u prošlosti pokušavao postaviti informativne znakove na mjestima uništenih sela.
"Stavili smo znakove na ta mjesta, nažalost znakovi su uklonjeni u roku od nekoliko sati ili nekoliko dana. Kad neki Izraelci dođu na to mjesto, ne sviđa im se ideja da te informacije stoje tamo", objasnio je al-Ghubari, rekavši da ne zna tko ih je uklonio.
Većina ljudi koja danas živi u Gazi još uvijek se identificira kao palestinske izbjeglice
Od šest lokacija nekadašnjih sela koje je CNN posjetio ranije ovog tjedna, nijedna nije imala izložene informacije o palestinskim selima.
Većina ljudi koja danas živi u Gazi još uvijek se identificira kao palestinske izbjeglice i nazivaju gradove i sela iz kojih su njihovi preci bili prisiljeni pobjeći kao svoje domove - iako njihove obitelji sada žive u enklavi već nekoliko generacija.
Izrael je 1967. zauzeo Gazu tijekom Šestodnevnog rata s Egiptom, Jordanom i Sirijom i držao ju je gotovo 40 godina prije povlačenja trupa i izraelskih doseljenika 2005. Nakon što je Hamas preuzeo vlast u enklavi dvije godine kasnije, Izrael i Egipat, koji su uspostavili punu kontrolu nad ulaznim točkama u enklavu, uključujući more, uveli su blokadu za koju kritičari kažu da je Gazu pretvorila u "najveći svjetski zatvor na otvorenom".
Taghrid Ebead ima samo 35 godina, ali i ona ima snažan osjećaj pripadnosti al-Majdalu.
Sedmeročlana obitelj pobjegla je pješice
"Evakuirani smo 1948. u Gazu", rekla je Ebead. Kaže da je odrasla pitajući se što je natjeralo njezine pretke da pobjegnu iz al-Majdala, pitajući se zašto su napustili svoj dom, zašto su dopustili da se to dogodi.
"Prije sam govorila da to više nećemo ponoviti. Nemoguće je učiniti ono što su radile naše obitelji i djedovi", rekla je Ebead.
Zatim su s neba počeli padati leci IDF-a koji su naređivali evakuaciju, potičući stanovnike da se presele na jug dok su izraelske zračne snage pojačavale svoju operaciju. Usred stalnih zračnih napada, odlučila je da nema izbora nego napustiti svoj dom u Gazi.
Sedmeročlana obitelj pobjegla je pješice i završila u Khan Younisu, nekih 35 kilometara južno od grada Gaze.
"Suočili smo se s mnogim poteškoćama, s mnogo granatiranja posvuda. Došli smo u Khan Younis i ovdje nije bilo ničega. Prvi dan smo spavali u prašini i nismo imali pokrivača. Prošlo je tjedan dana i moj sin se razbolio. Nadamo se da ćemo se vratiti. Mnogo smo patili, ne možemo se nositi s time", objašnjava Ebead.
Rekla je da sada konačno razumije zašto su njeni preci pobjegli iz svojih domova: "Strah za našu djecu, razaranje i smrt je to što nas je natjeralo da odemo. Za našu djecu ovo neće biti povijest jer oni to žive, oni su to vidjeli."