“SAD imate zdravo dijete, a za pola sata ne”, sažela je u jednu rečenicu svu svoju liječničku mudrost Marijana Matić, šefica Hitne pomoći u Metkoviću. Netko neupućen iz njene bi rečenice mogao pomisliti da je devetogodišnjeg Gabrijela Bebića udario kamion na pješačkom prijelazu, da se spotaknuo i otkotrljao niz stepenice škole, da je u igri malo prejako dobio loptom u glavu.

Roditelji bez veze paničare

Rečenica je zapravo trebala glasiti: “U nedjelju imate bolesno dijete, pa ga dovedete na Hitnu, dvaput, pa vas dvaput pošaljemo doma jer bez veze paničarite, no vama se ništa ne može dokazati pa, dosadni kakvi jeste, i u ponedjeljak dolazite na Hitnu, pa vas pošaljemo pedijatrici da nas ne gnjavite više, pa nakon sat i pol više nemate dijete.”

Sudbina briše znanja i magli vid

“Zakazala je sudbina ili loša sreća”, još mudrije je ustvrdila šefica metkovske Hitne. Sudbina ili loša sreća su, eto, htjele da se Gabrijelova upala pluća pogorša baš za vikend. Sudbina ili loša sreća su, eto, htjele da se to dogodi baš u Metkoviću. Sudbina ili loša sreća su, eto, htjele da liječnici ne vide da im dječak pred očima ubrzano umire. Dvaput. 

Takva je, valjda, narav sudbine i loše sreće. Zamagli liječnicima vid, uguši im savjest, oduzme im sva znanja koja su stekli u par desetljeća školovanja pa ne vide ni ono što vidi roditelj. Zbog sudbine i loše sreće nikako ne mogu prepoznati teško bolesno dijete. 

Dijete ionako nije umrlo u Metkoviću

No, čim više pred njima nema dječaka napadnutog sudbinom i lošom srećom, šefici metkovske Hitne vid se razbistrio, sjetila se svih paragrafa stručnih protokola i pravila službe i autoritarno zaključila da za Gabrijelovu smrt nitko nije kriv. 

Na koncu, zaključila je i da dijete nije umrlo u njenoj Hitnoj nego u tamo nekom Splitu kamo su ga hitno prebacili helikopterom kada je pedijatrica vidjela ono što njeni kolege nisu. A i taj su helikopter bez veze slali jer: “Umro je od streptokoknog sindroma od kojeg nema spasa.” Zapravo su dijete trebali i po treći put poslati kući da umre u svom krevetu. Onda bi, naravno, za sudbinu i lošu sreću bili krivi roditelji, a ne ona i njeni liječnici koji su, tvrdi, sve napravili po pravilima službe i protokolu. 

Imaju strojeve, ali ne rade, odnosno rade, ali nisu radili

Nemaju potrebnu aparaturu, pravdaju se u Metkoviću, odnosno imaju, ali vikendom ne radi, odnosno radi ako netko nazove i kaže da ima zaista hitan slučaj. Ovo nije bio hitan slučaj, nego sudbina ili loša sreća pa nitko nije zvao. Nikome nije palo na pamet ni da roditeljima kažu da odvedu dijete u Dubrovnik ili Split. Pa kad već inzistiraju da je njihovom djetetu loše, neka odu kod drugih liječnika, o svom trošku.

Da, put je dugačak, ali dječak bi do onih koji imaju laboratorije koji rade i nedjeljom stigao 24 sata ranije. Možda bi ga mogli spasiti. Možda i ne bi, ali napravili bi više. Mogli su pokušati. 

Ali to nije po protokolu i pravilima službe. To bi napravilo savjesno ljudsko biće koje ne smatra roditelje idiotima koji paničare jer im je dijete bolesno. 

I Ema je umrla od loše sreće

Baš kao što su prije dvije godine bez razloga paničarili roditelji Eme Markota. I ona je zbog sudbine ili loše sreće došla na metkovsku Hitnu gdje je nisu ni pregledali. Djevojčica od pet godina oboljela od teškog slučaja sudbine ili loše sreće došla je po pomoć u metkovsku Hitnu i umrla. I ona tek kada je pedijatrica shvatila o čemu se radi. 

Mrtvi po protokolu

“Mi smo sve napravili po pravilima službe. Dijete je upućeno kako je upućeno i završilo je kako je završilo”, još malo mudrosti izašlo je iz usta Marijane Matić kojoj nikako nije jasno zašto bi dva skoro identična slučaja dječjih smrti zbog njene Hitne ikome bili zanimljivi. Jer sve je po protokolu.

Dijete dođe u metkovsku Hitnu, oni ne naprave ništa i dijete umre. 

Po protokolu.

Po protokolu, pravilima službe, etici i deontologiji metkovska Hitna smjestila je pod zemlju dva majušna lijesa s dva dječja tijela koja nije ni pogledala. Zakazala je sudbina. Ili loša sreća.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala