BLAGDAN svetog Martina najviše povezujemo s vinogradarstvom i šaljivim običajem "krštenja mošta" uz koji se priređuje i obilata gozba kojoj je glavni sastojak pečena martinjska guska. Sveti Martin (316.-397.) bio je rimski vojnik rođen na području današnje Mađarske, ali je u nekom trenutku napustio vojnu službu i prešao na kršćanstvo.

Za biskupa rimskog Caesarodunuma (današnjeg Toursa u Francuskoj), posvećen je 371. godine i prvi je svetac koji nije bio mučenik, a ima svoj liturgijski blagdan. Preminuo je 8. studenog 397. godine, a njegov se blagdan slavi 11. studenoga, na datum kada je pokopan.

Najpoznatiji je po tome što je mačem prerezao svoj ogrtač na dva dijela, kako bi polovicu dao prosjaku koji se smrzavao. Njegovo svetište u Toursu postalo je poznato mjesto zaustavljanja hodočasnika na putu za Santiago de Compostelu u Španjolskoj.

Danas su svi željni fešte

Danas kada govorimo o blagdanu sv. Martina redovito mislimo na slavlje, vino i zabavu, ali otkad je i u kojoj mjeri vino povezano sa sv. Martinom i jesu li se ljudi oduvijek veselili Martinju, teško je sa sigurnošću govoriti. U Francuskoj se svetom Martinu pripisuju zasluge za širenje proizvodnje vina diljem regije Touraine, iako njegovi najraniji biografi ne spominju vezu između Martina i vina.

Martinje je kao svetački blagdan prisutno od davnina i danas nam se čini kao da je oduvijek dočekivano s veseljem koje podsjeća na kuću dobro opskrbljenu hranom i pićem, ali u Hrvatskoj je ovakav značaj poprimilo tek u 17. i 18. stoljeću, pa i kasnije.

Prijelaz s ljeta na zimu

Sveti Martin dolazi kada prestaju težački radovi i kada prve hladnoće najavljuju skori dolazak zime te nastupa vrijeme uživanja u plodovima i trudu cjelogodišnjeg rada. Međutim, u srednjem vijeku je blagdan sv. Martina bio zadnji dan do kada je seljak morao podmiriti svoja porezna dugovanja, kojih nije bilo malo.

Crkvi se u naturi davala desetina od svih uroda za uzdržavanje Crkve i crkvenih službenika, a ako je godina loše rodila, davali su se novci. Porez se morao plaćati i feudalcu ili gradskoj upravi kao feudalnom gospodaru, a ako davanja nisu bila podmirena do blagdana sv. Martina, uslijedilo bi "kamatno" kažnjavanje.

Razrađeni običaji krštenja vina kakve danas poznajemo zapisani su tek u 19. stoljeću, a srednjovjekovni pojam Martinšćina zbog silnih je davanja imao prilično negativan prizvuk.

Guske i vino

Martinje je danas blagdan za vrijeme kojega slavimo plodove zemlje i u većini se krajeva, u skladu s običajima i tradicijom, za slavlje peče guska, a tijekom slavlja “krsti” mlado vino. Postoje brojna tumačenja zašto se na blagdan Svetog Martina priprema pečena guska, a najraširenije je ono prema kojem su guske svojim glasanjem odale sveca koji se sakrio u njihovu nastambu pred narodom koji ga je odlučio postaviti na biskupsku stolicu. U kontinentalnoj Hrvatskoj, uz pečenu gusku priređivali su se i mlinci, a od iznutrica se kuhala juha.   

Martinjska guska punjena vrganjima i heljdinom kašom