VJEROVALI ili ne, naranče su hibridno voće, a nastale su križanjem pomela (citrus maxima) i mandarine (citrus reticulata). Ovaj proces dogodio se u prirodi prije više tisuća godina, a ljudi su ga tijekom povijesti unaprijedili kako bi stvorili slatku, sočnu i aromatičnu voćku kakvu danas poznajemo.

Prirodni spoj pomela i mandarina

Prirodni hibrid dogodio se spontano u jugoistočnoj Aziji, gdje obje vrste prirodno rastu. Pomelo je veliko voće s debelom korom i blagim okusom, dok su mandarine manje, slađe i aromatične. Njihovo križanje kombiniralo je najbolje karakteristike oba voća. Kasnije su ga ljudi uzgajali i selektivno poboljšavali kako bi naranče bile što ukusnije i korisnije.

Poljoprivrednici i voćari počeli su birati stabla s najboljim plodovima, uzgajajući ih iz sjemena ili cijepljenjem, pa su tako stvorili stabilne sorte naranči. Ovaj proces trajao je stotinama godina, sve dok se nije postigla današnja razina kvalitete.

Prve naranče uzgajali su u Kini prije 4000 godina, kad su počeli uzgajati različite vrste citrusa i križati ih. Zatim su se proširile na Indiju i jugoistočnu Aziju, odakle su trgovci prenijeli voće u Perziju i Europu. Španjolci su ih u 15. i 16. stoljeću donijeli u Ameriku, gdje su naranče postale važno voće.

Danas konzumiramo nekoliko osnovnih hibridnih sorti

Danas se većina naranči ne razmnožava iz sjemena, nego cijepljenjem. Ovo je brži i učinkovitiji način uzgoja voćaka koje su genetski identične željenoj sorti. Uzima se grančica s plodnog stabla željene sorte naranče (plemka), plemka se spaja s podlogom (stabljikom druge vrste citrusa koja je otporna na bolesti), a nakon cijepljenja, biljka raste kombinirajući karakteristike podloge i plemke.

Većina naranči koje danas konzumiramo potječe od nekoliko osnovnih hibridnih sorti koje su se tijekom povijesti pokazale najboljima. Među njima su pupčaste naranče (navel orange) koje su razvijene u Brazilu u 19. stoljeću i valencia naranče, poznate po sočnosti, a razvijene su u Kaliforniji.