AKO SE ŽELITE početi baviti sportom, a tražite inspiraciju, ne trebate razmišljati o Usainu Boltu, Sereni Williams ili Sandri Perković. Uzmite za primjer Noru Haefele iz SAD-a, koja je u prosincu prošle godine, s napunjene 62 godine, istrčala svoj stoti polumaraton. Haefele je sve osim tipične sportašice, a o tome možda najbolje govori njezin opis sebe same: "U šezdesetima sam, debela sam i imam dosta fizičkih ograničenja."

Do ovog fascinantnog uspjeha došla je u samo sedam godina, od 2012. godine, kada si je to zadala kao cilj. 

U vrijeme njezinog odrastanja nije se toliko stavljao naglasak na tjelovježbu kod djevojaka pa tijekom odrastanja i školovanja Haefele nije sudjelovala ni u kakvim sportskim aktivnostima.

"Djevojke u mojoj školi samo je zanimalo to da budu navijačice, a kako ja nisam bila taj tip, jednostavno se nisam bavila ničime", kaže Nora i dodaje da je uvijek voljela prirodu i šetanje.

Krajem 1999. godine počela se ozbiljnije baviti planinarenjem i kajakaštvom. Kondicija joj je bila sve bolja pa se u lipnju 2012. godine odlučila okušati i u natjecateljskim sportovima te je počela trčati. Nedugo nakon što je istrčala svoju prvu utrku od pet kilometara, Nora je upoznala Michele Stanten, koja je organizirala grupu trkača za polumaraton u Philadelphiji i pridružila im se. Kada je počela trenirati, odlučila je da će si zadati cilj da istrči sto polumaratona da bi imala i osobni izazov koji će joj pomoći s motivacijom.

Njezini uspjesi govore sami za sebe. U malo više od sedam godina Nora je istrčala sto polumaratona, a također je uspjela istrčati polumaratone dva dana zaredom te četiri polumaratona u četiri tjedna u četiri različite države. No nije joj bilo lako doći do ovih postignuća. Kao sporoj trkačici, koja se uglavnom nalazi na začelju kolone, često su joj se događala frustrirajuća iskustva s organizatorima utrka te osobama koje su trčale s njom.

Možda najgore iskustvo dogodilo joj se u New Jerseyju gdje je prije jedne utrke osobno kontaktirala organizatore i provjerila koje je vrijeme do kojeg će se službeno pratiti trkače. Organizator ju je uvjeravao da se vrijeme mjeri do 4 sata i 15 minuta pa se Nora odlučila utrkivati. No nekoliko kilometara prije kraja organizatori su je pokušali otjerati sa staze s obrazloženjem da je prespora. Budući da je znala da trči u vremenu ispod četiri sata, odbila se maknuti sa staze i završila je utrku. Nitko je nije dočekao osim jedne žene koja joj je zabilježila vrijeme sa sata i rekla da su utrku svi završili već davno i da se možda ne bi trebala natjecati. Prema njezinim riječima, taj dan se osjećala grozno jer je ujedno bio Majčin dan i sve trkačice su dobile ružu, a ona je jedina ostala bez ičega.

Ipak, kako je ustrajala u ostvarivanju svog cilja tako su joj se popravljala i iskustva. Na 75. polumaratonu koji je trčala dobila je broj 75 i poseban pehar koji su uručili samo njoj. Na jednoj drugoj utrci uručili su joj priznanje za ustrajnost i buket cvijeća po završetku. Haefele kaže da sad trči baš zbog svih onih koji ne odgovaraju klasičnom stereotipu sportaša.

"I debeli ljudi trče. I mnogi od njih mogu istrčati udaljenost, ali možda ne u zadanom vremenu. Ono što mi nije jasno je zašto se zalažemo za povećanje svjesnosti o prednostima trčanja i vježbanja, a onda onemogućavamo određene grupe ljudi da sudjeluju u otvorenim natjecanjima. Ne trče svi za nagrade i vrijeme. Neki trče za sebe."