Dragan Maloševac je specijalist hitne medicine u Zavodu za hitnu medicinu Osječko-baranjske županije. Odrastao je u Zagrebu, samo nekoliko ulaza od Šestina, jedne od prvih zagrebačkih pizzerija s krušnom peći, a vrijeme njegovog odrastanja bilo je i vrijeme prvih kultnih pizzerija u socijalističkoj Hrvatskoj, poput Dvojke, Kamenitih vrata, Purgera, Zadra i Četiri lovca, što je bilo presudno i za njegovu ljubav prema pizzi. Osim što se bavi svime čime se već ljudi na hitnoj bave, Dragan putuje svijetom i isprobava pizze. Probao ih je otprilike milijun, upoznao vlasnike najboljih pizzerija i opsjednut je tajnama pripreme dobre pizze. Zbog svega toga utvaramo si da je Dragan stručnjak za ovu temu, a danas vas vodi u Zagreb.

BUDUĆI da već duže vrijeme pripremam nove liste, popise i preporuke zagrebačkih pizzerija, odlučio sam ponovo otići u zagrebačku Bastu. Basta je jedna od pizzerija koje su na neki način sasvim nezasluženo zapostavljene, što mnogi ističu u komentarima ispod tekstova i TOP lista sa zagrebačkim pizzerijama. Priznajem, iako sam bio u njoj nekoliko puta, i ja sam je na neki način zapostavio te je jedna od rijetkih pizzerija o kojima nisam napisao izdvojeni osvrt.

Bio sam nekoliko puta u Basti u centru grada, pa sam se zato ovaj put odlučio za odlazak na Jarun, na Bastinu drugu lokaciju. I bio je to pun pogodak. Naime, odmah po dolasku na jarunsku adresu shvatio sam da se Basta nalazi u prostoru nekadašnje vrlo poznate, usudio bih se reći kultne, zagrebačke pizzerije Edo.

Sredinom devedesetih često sam odlazio u dvije tadašnje vrlo popularne pizzerije. Jedna je bila Mystic, pizza klub na Knežiji. A druga već spomenuti Edo. Zato su me pri pogledu na veliku Edinu reklamu na pročelju zgrade doslovno oprale lijepe uspomene na ta prošla vremena.

Jako ugodan ambijent

Basta na platou između stambenih zgrada tik uz Horvaćansku cestu ima dvije velike ostakljene terase koje djeluju jako prostrano i prozračno. Sve je uređeno vrlo skladno i bez previše nepotrebnih detalja.

Najviše me zanimalo kakva je pizza u usporedbi s onom kakvu sam nekoliko puta isprobao u Basti u centru grada. U ponudi se nalazi dvadesetak pizza nazvanih tradicionalnim napoletanama, iako bih ja takve pizze radije nazvao modernim napoletanama, kakve su sve popularnije u većini europskih pizzerija koje prave napoletanu.

Možda sam subjektivan, ali...

Naručili smo tri pizze; uz moju omiljenu Pistacchio e Mortadella, odlučili smo kušati Bastu i Rusticu. Basta i Rustica su dvije nešto jače crvene pizze čiji su glavni sastojci mozzarella, gljive i zapečena slanina. Basta uz zapečenu slaninu u nadjevu ima i pršut, a Rustica kulenovu seku.

Mene je ugodno iznenadila moja omiljena bijela pizza s mortadelom jer su vrlo ukusnu mortadelu odlično pratili pesto verde s ricottom i smrvljeni komadići pistacije. Jedna od boljih pizza s mortadelom koje sam do sada probao.

Tijesto je vrhunske teksture, izgledom i okusom poput tijesta modernih napoletana. Rubovi su uzdignuti, napuhani i prozračni, a sredina mekana i tanka, ali još uvijek dovoljno čvrsta pa se kriška bez problema može saviti i držati jednom rukom bez da se vrh raspada ili savija i s njega cure sastojci. Možda sam subjektivan, ali meni je ovo tijesto bolje od onog u centru grada.

Pršut što dalje od vrućine

Sastojci su kvalitetni i dosta dobro posloženi, a dodatna je zanimljivost to što je pršut za Rusticu poslužen izdvojeno, na malom drvenom stalku. Ovo je nešto što vrhunske pizzerije obavezno rade jer kvalitetni pršuti baš i ne podnose vrlo visoke temperature na kakvima se peče napoletana. Zato ih se termički obradi posebno i posluži izdvojeno pored pizze.

Cijene su baš ok

Cijene pizza kreću se od 9.50 eura, koliko košta Margherita, do 15 eura, koliko je najskuplja Salmone Rosso, zanimljiva pizza s dimljenim lososom, mozzarellom, stracciatellom i kavijarom. Većina se cijena kreće između 10 i 13 eura, što, s obzirom na vrhunski ambijent i kvalitetu pizze, smatram poprilično prihvatljivim i pristupačnim.

Osoblje se svojim srdačnim i profesionalnim ponašanjem uklopilo u ovu lijepu priču o odličnoj zagrebačkoj pizzeriji s jako dobrom napoletanskom pizzom. Što se tiče pića, naručili smo sasvim solidni točeni Zlatni Pan, koji naručujem isključivo u točenoj varijanti.

Sve u svemu, nisam ni trenutka zažalio što sam izabrao Bastu na Jarunu, a pogotovo mi je drago što je izborom lokacije Basta na neki način nastavila tradiciju jedne, nažalost zatvorene, kultne zagrebačke pizzerije iz prošlih vremena.

Basta će se uz Park, Cortes, Butler, Al Dente, Public, Löro di Napoli, Medenu, Re, Toccare, Nautic, Boccone i La Passione definitivno naći u samom vrhu mojih popisa i preporuka zagrebačkih pizzerija s dobrom modernom napoletanom.