KRUNO JURČIĆ dugo se nije pojavljivao u hrvatskim medijima. Nakon što je 2021. završio s angažmanom u Al Nasru iz Dubaija, uzeo je dvije godine odmora od trenerskog posla iako bez nogometa, kako kaže, ne može. Nedavno je u razgovoru za Index detaljno analizirao probleme hrvatskog nogometa, a ovog je tjedna gost Indexovog intervjua tjedna.

U igračkoj karijeri Jurčić je bio član vjerojatno najjačeg Dinama u povijesti, onog s kraja devedesetih godina prošlog stoljeća koji je pregazio Partizan u Maksimiru i odlično igrao u Europi. U trenerskoj karijeri ostavio je velik trag u Dinamu, koji je 2011. uveo u Ligu prvaka.

U razgovoru za Index, među ostalim, govorio je o odnosu sa Zdravkom Mamićem i ponudi Dinama koju je nedavno dobio, ali i o igračkima danima. Počeo je, kaže, kao napadač i briljirao u juniorima, ali je u seniorskom nogometu odmah shvatio da na toj poziciji za njega neće biti mjesta. Bio je produžena ruka trenera i rano je zaključio da će se baviti tim poslom.

Navijači i mediji su Vas kao trenera Dinama često osporavali, ali igrači su Vas cijenili. Kako pamtite razdoblje kad ste bili trener Dinama?

Sve to što se meni prije desetak godina događalo u Dinamu nije utjecalo samo na mene već i na ljude oko mene. Sjećam se kako je moj pokojni otac proživljavao te dane pljuvačine, osporavanja i svega ostalog što se vezalo za mene. Ostale su traume i one su velike do te mjere da sam nedavno odbio poziciju trenera Dinama. Tih četiri-pet dana dok se to događalo imao sam takvu kamenčinu u želucu…

Moj sin je narastao i danas prati nogomet. Zapalio se i zna svaki detalj. Kad mi je nedavno ponuđen taj posao, prvo sam pomislio na njega jer znam koliko bi toga neugodnog bilo i da bi on to sve čitao. Moja percepcija u javnosti je takva kakva je, a nije me bilo puno u medijima i nisam prao svoj imidž.

Napravio sam sve da ne dođem i to je jedan moj veliki poraz. Poraz jer ja živim kilometar od stadiona, vratio sam se nakon što sam bio u inozemstvu, situiran sam i to bi bio idealan nastavak moje karijere.

Bilo mi je teško uopće razgovarati o povratku u Dinamo i onda sam shvatio koliko sam zbog svega što je bilo duboko frustriran i traumatiziran. Trebao bih vjerojatno takve stvari manje uzimati k srcu i ne dopuštati da me toliko pogađaju. Više sam razmišljao o obitelji nego o sebi i donio sam takvu odluku. 

Sve negativne trenutke, a njih je u trenerskoj karijeri bilo puno, proživljavao sam sam sa sobom. Nitko mi u tim trenucima ne može pomoći i moja greška je što sam puno odluka donosio na osnovu tih ožiljaka.

Čovjek mora biti na miru sa sobom, biti svjestan što je napravio loše, a što je napravio dobro i s tim se nositi. Nikad nisam čitao novine i portale koji su svašta o meni pisali, ali uvijek to nekako dođe do tebe.

Netko ti kaže, prenese. Ti neki teški porazi nisu bili dobri ni za moje zdravlje ni za moju okolinu. To su ekstremne situacije, no vjerojatno sam i sam malo kriv što sam sve to tako osobno doživljavao.

Slovili ste kao čovjek Zdravka Mamića, koji vas je dovodio, smjenjivao pa vraćao.

Odmah ću vas demantirati. Zdravko Mamić nikad nije kočio svoje trenere. Nikad meni nije došao i rekao da mora igrati ovaj, a ne onaj. On je postavio strategiju kluba i unutar te strategije ja sam uvijek imao autonomiju. Naglašavam, unutar te strategije.

Ona je bila da mi moramo proizvoditi mlade igrače i davati im šanse, a usput biti sudionici Lige prvaka ili Europa lige. Tu je Mamić možda bio nekorektan jer je nekad trebao reći: "Ok, Kruno je primio pet komada u Ligi prvaka, ali je ispunio sve zahtjeve koje sam ja postavio."

Međutim, čim je bio pritisak javnosti, koja uvijek želi više iako nekad ne zna što želi, on me se uvijek riješio da bi cijeli proces išao dalje i to je bilo nekorektno. Meni je Zdravko Mamić dao veliku šansu, a ja sam odgojen tako da nikad ne pljujem u ruku iz koje sam jeo.

U Dinamu se trenutačno jako popularno odreći ljudi uz koje si nekad stajao. Da bih se ja odrekao Zdravka Mamića? To ne dolazi u obzir jer bi se to kosilo sa svim onim što su me moji roditelji naučili.

Kakav je bio vaš odnos s Mamićem?

Kod Mamića je bilo i pozitivnih i negativnih strana. U negativne nisam ulazio niti sam želio s njima imati posla, ali sam ponosan što sam sudjelovao u stvaranju briljantnog poglavlja Dinamove povijesti koja zadnjih dvadesetak godina doživljava svoj vrhunac.

Dinamo se godinama borio s lažnom poviješću, lažnom europskom poviješću, i tu ne mislim na 1967., nego na period nakon toga u kojem je Dinamo imao vrlo skromnu europsku povijest sve do one legendarne generacije s kraja 90-ih, čiji sam i ja bio dio. 

Kažem, meni je Mamić dao šansu više puta kad mi je nitko u HNL-u nije želio dati, a bilo je ljudi s kojima sam bio dobar i koji su to mogli napraviti. Ja sam mu na tome doživotno zahvalan. Izbjegavam puno pričati o Mamiću jer o njemu ne mogu pričati objektivno zbog svega što je napravio za mene.

On je prema meni bio najrigorozniji od svih i tako mi možda napravio medvjeđu uslugu jer ja danas ne mogu biti trener nijednoga kluba iz HNL-a, što je zabrinjavajuće. Ja sam etiketiran kao Mamićev čovjek pa ne mogu raditi u HNL-u i to je, iskreno, tužno. 

Jeste li i sami djelomično krivi što je o vama stvorena takva slika u javnosti?

Ja sam iz svojeg ureda u Dinamu najurio PR agenciju. Znam da je to bilo bedasto, znam da moraš biti prisutan na drukčiji način u medijima i na društvenim mrežama, rekao bih da živimo u vrijeme lažne stvarnosti. Volio bih da više budemo svi onakvi kakvi jesmo, nego da meni sad neka tajnica u PR agenciji piše priopćenje koje bih ja onda trebao negdje objaviti.

Ne želim pričati priče onakvima kakvima ih ja ne vidim i ne želim se nikome na taj način uvlačiti iako bi za mene to možda bilo bolje. Znam da je to neinteligentno, ali to je moja tvrdoglavost zbog koje sam često plaćao u karijeri, ali sam to svjesno radio.

Legendarna je vaša fotografija s Joseom Mourinhom nakon utakmice s Real Madridom u Ligi prvaka 2011. godine. To je fotografija po kojoj vas svi pamte, kako je do nje uopće došlo?

To je sve vezano uz moj status u medijima. Ja sam u Dinamu bio gromobran za sve što se događalo oko kluba, bio sam stalno na udaru. Tih godina u medijima nije izašla nijedna moja normalna slika. Uvijek sam imao neki luđački pogled, izbuljene oči ili što već, to su te PR fore koje se i danas prodaju.

Ako hoćeš da netko izgleda pametno, izgledat će, ako želiš da izgleda glupo, izgledat će. Tako sam i ja trebao izgledati čudno na toj slici s Mourinhom, ne znam što su željeli postići. Ja sam čovjek iz Gruda koji je došao u situaciju da vodi utakmicu protiv svojeg idola. Za mene je to bio vrh.

Meni je to osobno puno zanimljivija i ljepša priča koju nitko nije tako napisao od toga da sam ja zagrlio Mourinha i privukao ga k sebi. Svi ti koji su me sprdali što sam se slikao s Mourinhom su godinu ili dvije kasnije, kad je došao u Maksimir gledati čini mi se Matea Kovačića, stajali u redu da se slikaju s njim. 

Što se te legendarne fotografije tiče, prava istina je da je Mourinho došao k meni, a ne ja k njemu. Kao domaćin nakon utakmice Reala i Dinama došao je do mene i pozdravio me i onda je od toga napravljen cirkus.

Meni je smiješno da se ja zbog toga moram opravdavati, hrvatski jal je nevjerojatan. Ako baš hoćete, ta fotografija mi je jako dobro došla pri potpisivanju brojnih ugovora na Bliskom istoku. Eto, neki su se s tim sprdali, a meni je ta slika donijela puno dobroga. 

Koji je najbolji igrač kojeg ste trenirali?

To me stalno pitaju. Ja sam trenirao praktički cijelu hrvatsku reprezentaciju, koja je bila druga i treća na svijetu, tako da mi je teško nekoga od njih izdvojiti. Sammira sam nekad isticao jer je slično kao i ja bio osporavan čitavo vrijeme i o njemu je stvorena negativna slika u javnosti.

To je dečko koji je imao strašno teško djetinjstvo i odrastanje o kojemu nitko nije imao pojma. On je u Dinamo došao slučajno jer on po svojim igračkim kvalitetama uopće nije ovdje pripadao. Sammir je bio mladi brazilski reprezentativac i njegov normalan put, da nije bilo tih njegovih frustracija, bili bi puno veći klubovi.

Mogao je napraviti puno bolju karijeru da je ulagao više o svoje tijelo i rad, kao što danas rade brojni hrvatski igrači. Dinamova je velika sreća što je on bio ovdje dio svoje karijere jer je bio veliki igrač. 

Kako komentirate činjenicu da se u Hrvatskoj lako smjenjuju treneri? Hajduk ih je od zadnje titule promijenio skoro 50 u 18 godina...

Danas se vrlo lako postaje trener velikih klubova i dosta zeleni ljudi dolaze na te funkcije za koje nisu spremni. Dinamo i Hajduk jedu ljude i s tim se nijedan drugi klub u Hrvatskoj ne može usporediti, bez da ikoga omalovažavam. Ti zeleni treneri prerano dobiju šansu i u toj šansi onda izgore. Jako me brine kako brzo se klubovi rješavaju trenera i troše ih.

Mi nemamo toliku bazu ljudi da si možemo priuštiti da tako brzo mijenjamo trenere. To proizlazi iz toga što klubovi nemaju strategije i onda ne mogu ni reći je li netko dobar trener za taj klub ili nije, a sigurno ne u tako kratkom periodu od par mjeseci.

Kad se postavi strategija, onda neće biti potrebe da se treneri tako brzo troše jer ovako ćemo doći u situaciju da više nećeš imati koga staviti na klupu. Ni Hajduk ni Dinamo. Netko smijeni trenera nakon dva ili tri mjeseca? Ajde mi recite koji to trener može u tako kratkom periodu nešto promijeniti?

Pa vi svoju ideju ne možete demonstrirati u par mjeseci, a kamoli da je izgradite kroz treninge i implementirate u momčad. To su smiješne priče. Nitko u svijetu nije tako uspio pa nećemo ni mi. Kod nas je i teška javnost koja stalno traži neke promjene i misli da će se nešto dogoditi preko noći ako promijeniš trenera.

Mišljenje na osnovu kojeg bi se trebale donositi odluke u nogometu trebali bi imati samo ljudi koji su u nogometu čitav život i koji znaju što je nogomet, a mi imamo jako puno ljudi koji nogomet komentiraju na temelju utisaka. O njemu govori puno ljudi koji nemaju veze s nogometom i onda javnost, ali i ljudi u klubovima na temelju toga donose odluke. To je bauljanje u magli.

Našoj javnosti je bitno samo da postoji neki Pedro, da izgubi četiri ili pet utakmica pa ajmo ga objesiti. Pa objesimo njega, pa onda idemo dalje do sljedećeg. To je preživljavanje, a hrvatski nogomet to nije zaslužio, nego ozbiljnu strategiju o kojoj se priča zadnjih mjesec dana, a to mi je tek neshvatljivo. Tu kasnimo za čitavim svijetom i neće biti dobro.

U igračkoj karijeri bili ste u Dinamu, ali ste igrali i u talijanskoj ligi. Kakvi ste bili kao igrač?

Ja sam kao igrač bio netalentiran u fizičkom smislu. Bio sam spor, neokretan i to vas limitira do nivoa prosječnog igrača prosječnog prvoligaškog kluba. No ja sam bio potpuno fokusiran na nogomet, vodio sam računa o nekim stvarima koje možda drugim igračima nisu bile toliko važne i to mi je puno pomoglo. 

Prvi profesionalni ugovor s Dinamom potpisao sam 1988. godine i došao sam kao centarfor. U Dinamovim juniorima sam u zadnjoj juniorskoj sezoni zabio više od 40 golova, ali sam brzo shvatio da u seniorskom nogometu neću moći egzistirati kao napadač.

Shvatio sam da mi je jedina šansa da budem igrač na ozbiljnom nivou da igram nekakvog zadnjeg veznog. Mogao sam puno trčati, dobro sam razumio igru, imao sam sposobnost zatvaranja prostora, bio sam dobar u skoku i brzo sam se rješavao lopte. Nije lako shvatiti da imaš neke limite i da više nećeš biti čovjek koji zabija golove, nego neki zadnji vezni.

Radio sam strašno puno da što je više moguće sakrijem svoje fizičke nedostatke, strašno puno sam trčao, radio sam puno toga i za momčad i za trenere, a paralelno sam upijao neke stvari koje će mi kasnije pomoći da postanem trener. Uspio sam egzistirati među momcima koji su bili puno, puno veći igrači od mene i u Dinamu i u reprezentaciji.

S 31 godinom sam igrao Serie A, koja je tad bila jaka kao danas Premier liga, i došao sam na neke nivoe na kojima po svojem nogometnom talentu nisam trebao biti. Jako puno stvari koje sam naučio kao igrač su mi dobro došle u trenerskom poslu kojim sam se želio baviti već pred kraj igračke karijere, znao sam da ću biti trener.

Dok je Otto Barić bio trener Dinama, ja sam znao doći do aut-linije za vrijeme utakmice i on bi mi dao upute koje sam onda trebao reći ostalim igračima jer je znao da ću to dobro napraviti. Kad sam imao prvi sastanak sa svojom ekipom, vidio sam da ću se moći baviti tim poslom.

Sudjelovao sam u najvećim utakmicama u povijesti hrvatskog nogometa, što klupskih, što reprezentativnih. Svjetsko prvenstvo u Francuskoj, Partizan, Manchester United, Ajax… Ponosan sam na sebe što sam unatoč možda manjku talenta bio dio svega toga. Cvitanović, Prosinečki, Boban, Šuker, Bokšić, Asanović… Kakvi su to igrači bili, a bili su moji suigrači. Sam sebi skidam šešir zbog toga. 

Bi li Kruno Jurčić kao igrač igrao u današnjoj momčadi Krune Jurčića kao trenera?

Apsolutno. Volio bih imati takvog radnika i tako odgovornog igrača.

Bili ste dio slavne Dinamove generacije s kraja devedesetih. Kako pamtite ta vremena?

To je bio nenormalan spoj svega. Momčad prepuna mladosti, iskustva, talenta, ekstremne kvalitete, koja, nažalost, nije ostvarila svoj potencijal i imala puno bolje rezultate jer nije bila dobro vođena. Da se razumijemo, bilo je tu velikih trenera poput Otta Barića ili Osvalda Ardilesa, ali se nikad nije radilo na nivou koji je ta generacija zaslužila.

Morali smo ostaviti dublji trag u Europi, a mi smo to učinili tek u nekim utakmicama. Možda sam ja presubjektivan i netko će reći da su ti rezultati bili realni. Na kraju krajeva, bili smo drugi u skupini Lige prvaka u sezoni kad je samo prvi išao dalje. Bilo je prekrasno živjeti taj period u Dinamu.

Mi kad smo feštali nakon pobjeda, Svetice, Zvonimirova i Kennedyjev trg bili su blokirani. Bilo je divno, to su nezaboravni trenuci. To je bilo poratno vrijeme, euforija je bila drukčija nego danas iako je lud onaj tko misli da se danas manje voli Dinamo nego tada. Pa sve ove frustracije vezane uz Dinamo svih ovih godina proizlaze iz ogromne ljubavi navijača prema Dinamu.

Igrali ste obje utakmice Dinama i Partizana 1997. godine u kvalifikacijama za Ligu prvaka. Izgubili ste u Beogradu pa u Zagrebu slavili 5:0 u jednoj od najvećih utakmica u povijesti hrvatskog nogometa. Kako je to bilo?

Razlika u kvaliteti je bila ogromna. Oni su imali puno mladih igrača, a mi smo bili na vrhuncu, bili smo moćni. Pazite, to su bila teška vremena. Prva utakmica nakon rata, ideš u Beograd na prvu utakmicu, ali to je bila momčad koja nije poznavala strah.

Bio sam i 1999. u Beogradu na onoj kvalifikacijskoj utakmici za Euro kad je nestalo struje. Nas ničega nije bilo strah, to je bila strašna generacija. Nismo protiv Partizana bili opterećeni strahom koliko težinom utakmice. Poraz u Beogradu bio je ogromno iznenađenje jer smo bili toliko bolji od njih.

Ma, mi smo na povratku u Zagreb osjećali međusobno koliko smo bolji od njih i da bi se moralo dogoditi čudo da ne prođemo. Ona atmosfera koja je bila u Maksimiru nikad se neće ponoviti. Na zagrijavanju smo trčali od istoka prema zapadu. Dođeš do zapada, čitava tribina se diže i ovacije…

Dođeš do istoka, čitav istok na nogama, ovacije i tako pola sata. Kad sam vidio igrače Partizana u tunelu prije izlaska na travnjak, sve mi je bilo jasno. E, oni su bili u ogromnom strahu, ljudi blijedi kao zidovi.

Bilo je i malo sreće da se utakmica onako otvorila s ranim golovima, onda je i Ladić obranio penal kod 3:0, što je po meni bio ključan trenutak i onda je bilo samo pitanje koliko ćemo golova ukupno zabiti. 

Nakon toga je na red došao Newcastle i onaj tragični uzvrat u Maksimiru...

Najbolja stvar u cijeloj toj priči je što smo mi od njih bili puno bolji u Newcastleu, gdje smo u prvoj utakmici bezveze izgubili 1:0 nakon očitog faula na Ladiću. To vam je ona priča sa statusom kod sudaca u Europi, što Dinamo sad ima, a tad nije imao i naporno je radio da do toga danas dođe.

Ono u Maksimiru mi je možda i najteži poraz u karijeri iako smo mi u toj utakmici bili u praktički bezizlaznoj situaciji. Goca Jurić je pred kraj poluvremena napravio penal za crveni karton, koji i je i nije bio, i gubili smo. Ni ne znam kako smo to uspjeli okrenuti, ali smo uspjeli. Sjećam se da smo u produžecima bili doslovno na izmaku snaga.

Jedva smo stajali na nogama, ali mislim da bismo prošli da smo došli do penala. Ogromno razočaranje mi je to bilo. Ma, nogomet je nevjerojatan, donosi stvari koje ne može ništa drugo. Ostaju divne uspomene, ali i ogromni ožiljci. To je sigurno jedan od njih.

Ipak, godinu dana kasnije uspjeli ste s Dinamom ući u Ligu prvaka, a 1999. ste u tom natjecanju izvukli 0:0 na Old Traffordu protiv europskog prvaka Manchester Uniteda. Kako pamtite taj susret?

Manchester United je tad bio europski prvak, strašna ekipa. Cole, York, Beckham… Ja sam jedini zamijenio dres s nekim igračem Uniteda. Oni su bili strašno ljuti što su odigrali 0:0, nisu bili baš dobre volje i nitko nije želio zamijeniti dres.

Ja sam pikirao Dwighta Yorkea jer sam imao dojam da je opušteniji i da ga taj remi nije pogodio kao ostale. Došao sam do njega, zamolio ga za dres i pristao je. Još ga čuvam i to mi je jedna od najljepših uspomena.

Znate, kažem svojim igračima: "Ako se probudite i nemate motiva za trening taj dan, neka vas motivira ideja da ćete samo napornim treninzima doći u situaciju da u nogometu doživite nešto što ćete pamtiti zauvijek." Zaradit će i neki novac iako se njega lako može potrošiti i moraju ti ostati neke stvari koje ćeš zauvijek pamtiti. Ja sam takvih scena doživio jako puno i nitko mi ih ne može uzeti.

Dajte još neku?

Možda i najdraža trenerska uspomena mi je Malmo, kad smo ušli u Ligu prvaka. Dobili smo u Maksimiru 4:1, tamo je bilo strašno teško, izgubili smo 2:0 i visili, ali smo uspjeli. To je bio prvi ulazak Dinama u Ligu prvaka nakon 12 godina i osjećao sam se sjajno.

Iz igračkih dana pamtim, naravno, Svjetsko prvenstvo u Francuskoj i cijelo ono ludilo. To je bio početak tih Vatrenih, ogromna emocija prema reprezentaciji koja se tek rađala. Danas je to drukčije. Imate nekakve udruge navijača, odlazak na utakmice reprezentacije je više stvar prestiža i onoga da budeš viđen, leti se čarterima…

Te 1998. ljudi su na sve moguće načine išli u Francusku samo da budu s nama. Spavali su po parkovima, klupama, ulicama, po nekoliko puta išli iz Hrvatske u Francusku tijekom turnira. Predivno je bilo nakon što smo pobijedili Njemačku 3:0 u četvrtfinalu.

Naš kamp bio je u Vittelu, malom mjestu u kojem žive prebogati Francuzi. Ništa njih ne zanima, imaju svoje dvorce, uživaju. Dok smo bili tamo, vozili smo se u miru biciklima uokolo, nisi ti nikoga ni vidio na ulici.

Međutim, kad smo se vratili s te utakmice, ulice su bile pune ljudi, Francuza koji su nas došli pozdraviti jer smo pobijedili njihovog mrskog protivnika Njemačku. Mi nismo mogli vjerovati koliko ljudi je bilo oko autobusa i onih koji su nas dočekali. To su neki trenuci koje ću zauvijek pamtiti.