NA DANAŠNJI dan 2014. u 86. godini preminuo je Vladimir Beara, jedan od najboljih hrvatskih, jugoslavenskih, ali i svjetskih golmana prošlog stoljeća. Tim povodom, u suradnji s Yugo Papirom, prenosimo intervju Ojdane Drče za časopis Reporter 1991., kada je Beara bio trener RNK Splita. U svojoj životnoj priči Beara je govorio o najboljim utakmicama igračke karijere, prelasku iz Hajduka u Crvenu zvezdu i trenerskoj karijeri u kojoj nikada nije dobio pravu priliku.

NEDALEKO od "poljudske ljepotice", kako Splićani s ponosom nazivaju novi Hajdukov stadion, nalazi se jedno manje, i ne tako poznato igralište u Parku skojevaca. Pripada Radničkom nogometnom klubu (RNK) Split, republičkom ligašu, koji već godinama živi u sjeni slavnog Majstora s Mora, a sezonama bije bitke za opstanak u ligi. Razlog našeg posjeta ovom malom klubu bio je zapravo njegov veliki trener - Vladimir Beara.

Golman Splita Frane Serdarev dolazi na trening sat ranije od ostalih Crvenih. Nimalo čudno, jer veliki je vratar učio mnoge, od kojih su poznatiji đaci Stojanović, Ljukovčan, Živanović, Vukčević, Sirković i Katalinić također pohađali Bearinu školu.

I sam je svojevremeno prve i dragocjene pouke stekao od Franje Glazera, predratnog golmana jugoslavenske reprezentacije. Iskusno Franjino oko nije se prevarilo u procjeni."Izbaciš li, mali, četiri stvari, bit ćeš velik vratar", i danas se Beara dobro sjeća Glazerovih riječi upućenih mu prije trideset pet godina.

"Tada sam branio u Hajduku i trudio se iz utakmice u utakmicu da ne pogriješim. Naime, otvorene oči, položaj ruku, nogu i pada, četiri su elementa koja nažalost mnogi golmani ni danas ne znaju", dodaje Beara.

Leo Lemešić, Luka Kaliterna i drugi treneri usmjeravali su ga dalje, a ostalo je postigao predanim radom, neospornim talentom i, kako Vladimir ističe, ljubav za balunom i ljubav prema klubu bila je presudna.

"Uspjeh Bilih ležao je upravo u Hajdukovom junačkom srcu, koje nas je naprosto vuklo u pobjede. Jezgru kvalitetne igre činili su Vukas, Frane Matošić, Luštica i Broketa, ali tek je borbenost svih jedanaest igrača krasila utakmice i bila garancija za pobjede", nastavlja naš sugovornik.

I zaista, tadašnja momčad Hajduka plijenila je atraktivnom igrom, nadasve dobrim obranama mladog čuvara mreže, a nižući pobjede raspaljivala je navijačku strast svih koji su se ponosili "bilom" bojom, tada istinskom čašću i dikom, kako grada pod Marjanom, tako i čitave Dalmacije.

Wembley mu se divio, reporteri ga prozvali Velikim Vladimirom

Godine 1950. u utakmici s Englezima Vladimir Beara čuvao je vrata jugoslavenske reprezentacije, prve momčadi koja je uspjela odnijeti bod s Otoka. Dakako, Englezi će utakmicu pamtiti kako zbog izgubljenog boda, tako i zbog dotad neviđene, gotovo čudne virtuoznosti 22-godišnjeg jugoslavenskog golmana.

Wembley mu se divio, strani reporteri krstili su ga Velikim Vladimirom, a Jugoslaveni - bili su sretni što ga imaju!

"Ovaj meč", nastoji Beara izdvojiti naročito dobru utakmicu, "stavljam na treće mjesto. Utakmica na Wembleyju bila je vrlo značajna, a nekako i početak moje karijere pa se često spominje. Prednost dajem susretu u Bratislavi s Čehoslovačkom, u kojem smo poraženi 1:0, i onom s reprezentacijom Walesa u Walesu. Izuzetno dobrom smatram i utakmicu protiv Brazila."

"Tadašnja jugoslavenska reprezentacija u kojoj su igrali Čajkovski, Bobek, Zebec, Vukas, Rajko Mitić nametala je svoju koncepciju igre protivničkoj. Trčali smo onoliko koliko je bilo potrebno da pobijedimo. S tehničkim kvalitetama kakve smo imali, predaja lopte na većoj udaljenosti i udarac na gol nisu predstavljali nikakav problem", prisjeća se veliki vratar zlatnih dana jugoslavenskog nogometa.

Bearini zlatni dani dolaze 1953. kad je uz Čajkovskog, Zebeca i Vukasa bio četvrti Jugoslaven u reprezentaciji Kontinenta. Od tada, njegovo se ime spominje svuda i često, a smatrali su ga najvećim golmanom svijeta, uz Jašina i Zamoru. Tako je zapravo Beara ušao u sam vrh svjetskog nogometa i doživio svoj zenit.

Odlazak iz Hajduka u Crvenu zvezdu

Ali Veliki je Vladimir imao i neugodnih trenutaka u karijeri; sudeći po njegovim riječima - napretek.

"Nikad nije bilo lako nakon poraza, ali se podnosio, naravno sportski. Samo kad karijera počne zagorčavati i remetiti život...", zastaje trener Splita brižljivo tražeći pravi izraz. "Najteže je podnijeti izigrano povjerenje i razočaranje zbog očekivane, a neukazane podrške, razumijevanja i ljudske pomoći."

Podsjećamo ga na vruće srpanjske dane 1955. i njegov nagli odlazak u Crvenu zvezdu koji je unio pravu buru u tadašnja nogometna zbivanja, a oko kojeg i danas postoje suprotni stavovi i razna mišljenja.

"Neslaganje s pojedincima, kako iz uprave, tako i iz kluba, povlačilo se stalno zadnjih nekoliko godina. Nakon jednog banketa, priređenog u čast osvojenog prvenstva, brzo sam donio konačnu odluku o odlasku. Pošto sam već branio za veliki klub, otići sam mogao u Sarajevo, Dinamo, Partizan ili Crvenu zvezdu.

Spomenuti timovi, osim Zvezde, imali su vrsne vratare, što me je rukovodilo pri odluci da se priključim baš tom klubu. Naravno, Crveno-beli su bili zadovoljni, jer tada me je svaki tim želio imati", govori Beara.

Što je značilo nemati Bearu, znao je samo Hajduk. U utakmici za Srednjoeuropski kup Bili gube protiv Vörös Lobogóa 6:0. Na golu je tada bio novi vratar Vulić, a bivši Hajdukov nalazio se već u Crvenoj zvezdi čiju će mrežu, umjesto tri godine, čuvati pune četiri.

"Čajkovski i Vukas nalazili su se već u inozemstvu pa se čekalo na moj odlazak. Crvena zvezda tada nije imala vratara, ali moje namjere bile su im poznate. U međuvremenu je FSJ zabranio nogometašima odlazak u strane klubove, a istovremeno su uslijedile primamljive ponude od Rome, Reala, Arsenala i Boce Juniors, koje nisam mogao prihvatiti. Još godinu dana branio sam u Zvezdi, a zatim prekinuo čekajući dozvolu za odlazak. Tako sam u svojoj 33. stao na gol Alemannije iz Aachena", objašnjava trener Crvenih.

Dva prijeloma noge odvela su ga u trenere

"Pech Vogel", ili nesretna ptica, kako su Nijemci nazvali Velikog Vladimira, doživljavao je drugo proljeće u karijeri, koje je trajalo do iznenadnog i kobnog jednog, pa drugog prijeloma noge. Karijera velikog golmana bila je završena. Karijera trenera Beare započela je u njemačkom drugoligašu Freiburgu.

"Nakon aktivnog igranja bio sam siguran kako u nogometu za mene nema tajni. Tek nakon završene Više trenerske škole u Kölnu, shvatio sam svu njenu neophodnost za poziv kojim se bavim. Specijalizacija mi je ujedno bila najveća nagrada i zadovoljstvo, naročito nakon nesretnih prijeloma", povjerava sugovornik. 

Freiburg, koji je Beara vodio, zauzeo je odlično četvrto mjesto. Naime, vjerovalo se da će momčad ispasti iz lige. Slavni vratar jako cijeni njemački nogomet, naročito disciplinu i način rada; ali podvlači bitnu razliku između jugoslavenskog i njemačkog nogometa.

"Nas Jugoslavene krasi eksplozivnost, brzina i kratki šprintevi pa je potrebno razvijati igru u tom pravcu i nametati je protivničkoj. Nema potrebe tražiti uzor sa strane", ističe Vladimir. Uz to, iako se današnjim nogometašima pridaje posebna važnost i omogućuju odlični uvjeti, njihova privrženost i ljubav prema klubu kao da je iščeznula. "Igrali bi, ali da se puno ne umore!"

"S druge strane, moderna je u zadnje vrijeme teorija po kojoj se nogometaš rađa. Ne osporavam talent, ali u gimnaziju ići bez znanja pisanja i čitanja nije moguće", simbolično i pomalo šaljivo konstatira Beara. "U NK Splitu, koji odnedavno vodim, svjedok sam neznanja. Naime, igrači koji su došli iz drugih klubova prvi put susreću se s osnovnim vježbama na treningu."

Vladimir Beara inače je od srpnja na kormilu Splita, četrnaestog kluba na ljestvici hrvatske Republičke lige.

"U trenerskoj karijeri skoro sam uvijek radio s timovima koji se bore za opstanak. Uz predan rad i svesrdno zalaganje, vjerujem da će Crveni izdržati. Nekoliko igrača otišlo je iz Splita, neki od njih su na odsluženju vojnog roka, a među njima i Šušnjara, po mojoj ocjeni vrlo darovit i izrazito perspektivan igrač. Tri nogometaša su u sastavu Hajduka. Osipanje momčadi redovita je pojava, nešto izraženija u manjim klubovima", dodaje Vladimir.

"Naravno, slažem se s odlaskom igrača u veće timove, ali određen kontakt i dogovor između uprava i trenera svakako bi trebao postojati. Naime, kao po nekom pravilu, događa se da momci koji su u bivšem klubu bili glavni pokretači igre u novom sjede na rezervnoj klupi, nikad ne zaigraju, ili u krajnjem slučaju, prijeđu u neki sasvim treći tim."

Hajduk ga šokirao postavljanjem Ivića

Dok razgovaramo, prelijećemo pogledom isječke iz novina i fotografije vezane za zlatne dane slavnog vratara. Gotovo slučajno, uspoređujemo neusporedivo - Velikog Vladimira i trenera Bearu.

Nakon Freiburga, s nizozemskom Sittardijom koja se također borila za opstanak u ligi, trener Vladimir Beara zauzima treće mesto. U Jugoslaviji s NK Rijekom ulazi u drugu ligu, da bi kao pomoćni trener, uz glavnog Lušticu, pomogao Hajduku u osvajanju prvenstva i kupa, na što je Majstor s Mora čekao punih šesnaest godina. S reprezentacijom Kameruna osvaja kup Afrike, a zatim ponovno u zemlji kao trener vratara radi u Crvenoj zvezdi.

"O mom radu najbolje govore rezultati klubova koje sam vodio. Kako se uglavnom radilo o timovima pri dnu tablice, pravih šansi da se ogledam u ovom poslu i eventualno doprinesem jugoslavenskom nogometu nisam imao.

Naime, vjerovao sam da ću nakon osvojenog prvenstva i kupa nastaviti raditi u Hajduku. Međutim, za zadnja tri kola izabran je novi trener Ivić. Uistinu sam bio vrlo zatečen i iznenađen", dodaje naš sugovornik.

Put Vladimira Beare, bez sumnje vrlo dinamičan i uzbudljiv, oživljen je na stranicama "Knjige sjećanja", rukopisom velikog vratara. Kako smo saznali, knjiga će ostati obiteljska baština. Ime Beara, zabilježeno u povijesti našeg i svjetskog nogometa, učinilo je bogatijom baštinu jugoslavenskog sporta.