Foto: HNK Rijeka 

POBJEDOM protiv trećeplasiranog Osijeka, Rijeka se ovoga vikenda dodatno učvrstila na prvom mjestu HNL-a, a obzirom kako moćno i kompaktno izgleda momčad Matjaža Keka iz kola u kolo, može se s pravom reći kako odavno nije bilo ozbiljnijeg konkurenta zagrebačkom Dinamu za naslov prvaka Hrvatske. Iako se o klubu u vlasništvu talijanskog milijardera u posljednje vrijeme vrlo često pisalo kao o supermarketu ili još bolje unosnoj poslovnoj franšizi, nakon četiri i pol godine, koliko je prošlo od Volpijevog dolaska, postaje jasno kako na projektu nove Rijeke nije niti će isključivo profitirati njen vlasnik.

Nevjerojatnih 65 nogometaša prodefiliralo je prvom momčadi Rijeke u četiri sezone

Naravno, postoji i druga strana priče, u kojoj su Riječanima oteli i legendarnu Kantridu i novu Kantridu jer su shvatili da je Rujevica više no dovoljna, u kojoj se za najavljeni moderni nogometni kamp nema novaca i u kojoj je nogomet u praktički elitiziran jer najjeftinija ulaznica košta 15 eura. Iako se isto ni na koji način ne može osporiti, ipak je fantastična stvar za klub koji je tavorio sredinom prve HNL, ali i za grad Rijeku, što se tu dvaput igrala Europska liga, što su gostovali klubovi poput Stuttgarta, Betisa, Lyona, Seville i Feyenoorda, što je osvojen Kup i što je danas Kekova momčad najozbiljniji kandidat za svoj prvi naslov prvaka Hrvatske u povijesti.

Na prvi pogled zabrinjavajuć je podatak kako je Rujevicom tijekom pola desetljeća prodefiliralo više od 65 nogometaša koji su upisali barem jedan nastup na prvu momčad poput Andrijaševića, Handžića, Gorgona, Crnića, Eleza, Gavranovića, Mateija, Bezjaka, Roshija, Žute, Balaja, Bradarića, Mišića, Samardžića, Cvijanovića, Jahovića, Tomasova, Zeca, Jajala, Moises, Kramarića, Leovca, Pušića, Mitrovića, Prskala, Maleša, Tomečaka, Pokrivača, Krstanovića, Leškovića, Vargića, Jugovića, Kvržića, Alispahića, Mujanović, Cesareca, Mutomba, Kneževića, Neretljaka, Benka, Brezovca i mnogih drugih, međutim isto je predstavljalo jedini mogući način solventnog poslovanja.

Riječani kao istinski nogometni šverceri

Naime, kako Rijeka za razliku od Dinama i Hajduka nema omladinsku školu koja bi barem svake sezone izbacila običnog prvotimca, a kamoli talenta za unosnu inozemnu prodaju (u posljednje desetljeće jedino Močinić), Riječani su bili prisiljeni dovoditi cijeli sijaset igrača koje će nakon tridesetak dobrih nastupa proslijediti dalje i pritom nešto zaraditi. Riječ je o poslu sa stotinu rizika koji može završiti pravim financijskim debaklom, ali poslom kojeg čelnici Rijeka iz sezonu u sezonu očigledno vrlo kvalitetno odrađuju. Nijedan klub u Hrvatskoj nije tako kvalitetno preprodavao posljednjih godina kao što su to Riječani, zaradivši preko dvadeset milijuna eura.

Primjerice, Leon Benko doveden je za 40 tisuća eura, a prodan za milijun. Marin Leovac plaćen je 350 tisuća, a prodan za 1.3 milijuna eura. Bekim Balaj doveden je za pola milijuna, a prodan za dva milijuna eura. Samardžić je plaćen Sheriffu 150 tisuća eura, da bi kasnije bio prodan za 1.3 milijun. Vargić, Lešković, i Jugović dovedeni su iz Osijeka za ukupno 700 tisuća eura, a njihovom prodajom zaradilo se više od tri milijuna eura, dok su Tomečak, Bezjak, Jahović Tomasov i Roshi dovedeni kao slobodni igrači, da bi se na njihovim transferima ukupno zaradilo gotovo pet milijuna eura. Riječ je o enormnim i nenadmašnim ciframa za hrvatske pojmove, kada se radi o "švercu" nogometašima.

Volpi je u četiri i pol godine potrošio šest milijuna eura za pojačanja, a zaradio više od 20

Po dolasku na Kantridu Volpi je odmah uložio 800 tisuća eura u pojačanja, da bi sljedeće sezone dodao još 1.8 milijuna eura, no taj novac počeo mu se isplaćivati već treće sezone, kada je potrošio novih 1.8 milijuna eura, ali i uprihodio čak devet na ime transfernih odšteta. U sezoni 2015./2016. Rijeka je isplatila 1.2 milijuna eura za odštete, dok je prodala igrače u visini od pet milijuna eura. Posebice unosna bila je tekuća sezona, odnosno prijelazni rok proteklog ljeta, gdje je Rijeka potrošila svega nekoliko stotina tisuća eura, a prodajama Bezjaka, Močinića, Leškovića, Samardžića i drugih opet zaradila devet milijuna eura.

Tijekom četiri i pol godine Volpi je na igračka pojačanja izdvojio oko šest milijuna eura, da bi u istom razdoblju klub zaradio oko 25 milijuna eura(za egzaktnu cifru valjalo bi otkriti kako se dijelio kolač od prodaje Kramarića). Netko će pomisliti kako je riječ o čistih petnaestak milijuna eura zarade, međutim valja uzeti u obzir kako su se svake sezone povećavali izdaci za primanja igračima, a prosječno je u Volpijevoj eri Rijeka trošila više od četiri milijuna eura godišnje na tu stavku. Zadnju godinu, dolascima Gavranovića i Gorgone ta cifra popela se preko šest milijuna eura, zbog čega se ukupni prihodi i rashodi donekle izjednačavaju.

Bogati godišnji ugovor najbolji mamac za velika pojačanja

Indikativan je podatak, kada govorimo o sve smjernijem približavanju Rijeke zagrebačkim Modrima, kako momčad s Rujevice ove sezone ima čak tri igrača među deset najplaćenijih nogometaša hrvatske nogometne lige. Ljestvicom naravno dominiraju Dinamovci, njih je čak sedmorica, međutim pet, šesto i osmo mjesto pripalo je nogometašima Matjaža Keka. Naravno, Soudani (9 milijuna kuna), Fernandes (7 milijuna kuna) i Machado (6 milijuna kuna) su nedodirljivi, ali zato Gavranović ima ugovor od čak tri milijuna kuna godišnje, Gorgon 2.6, a Matei 2.3. Za usporedbu, najplaćeniji igrači Hajduka su Mađar Marko Futacs sa 1.5 milijuna, odnosno Nikola Vlašić sa 1.2 milijuna kuna.

I tu sad dolazimo do stavke koja vrlo često najpreciznije određuje moć pojedinog kluba. Kako je na tržištu svake sezone sve veći broj kvalitetnih nogometaša bez kluba, za rezultatski iskorak nije nužno trošiti milijune eura na odštete za igračka pojačanja. Dovoljno je ponuditi bogati godišnji ugovor koji vrlo uspješno privlači igrače nekada nezamislive u hrvatskoj nogometnoj ligi poput prekaljenog internacionalca Marija Gavranovića ili Alexandera Gorgona koji pak iz susreta u susret pokazuju kako su klasom daleko iznad većine domaćih nogometaša.

Teško je razmišljati o budućnosti, kada je stvarnost blistava

Iako je iz financijskih knjiga vidljivo da Rijeka živi na pozajmicama svog gazde, da su sadašnjost i budućnost pune neizvjesnosti te ovise o hirovima jednog bogataša, to za cijelu priču u ovom trenutku nije ni bitno. Zašto? Prisjetite se samo Rijeke iz 2010./2011. ili još bolje 2011./2012, kluba koji je te sezone igrao u sastavu Lisjak, Baković, Čagalj, Švrljuga, Guttierez, Culina, Križman, Kreilach, Vukman i Dedić te se na kraju jedva spasio od ispadanja, završivši na 12. mjestu ljestvice hrvatske nogometne lige sa ogromnih 37 bodova zaostatkom za Dinamom.

U godinama prije Volpijevog dolaska Riječane je na domaćim utakmica u 1. HNL prosječno gledalo nešto više od dvije tisuće gledatelja, dok je prošlu sezonu klub završio s respektabilnom brojkom od četiri tisuće gledatelja.

Taj doseg sigurno će se nadmašiti ove sezone, jer je momčad Matjaža Keka do sada prosječno gledalo nešto manje od 4500 ljudi na Rujevice.

A ako i to nije dovoljan podatak o popularizaciji nogometa u Rijeci, prisjetite se samo kako se od 2004. do 2013. Rijeka susrela s tek pet europskih protivnika, i to ekipa Litexa, Omonije, Differdangea dok je u posljednje četiri sezone odigrala čak 44 dvoboja, dvaput nastupivši u natjecanju po skupinama EL. Pametnome dosta!