HRVATSKA reprezentacija u petak i subotu u zagrebačkom Domu sportova igra kvalifikacije za završni turnir Davis Cupa koji će se u studenome održati u Madridu. Protivnik je reprezentacija Indije s kojom je u Zagreb stigla i istinska legenda svjetskog tenisa.

Leander Paes ima 46 godina, ali i dalje aktivno igra. Iako je osvojio broncu u singlu na Olimpijskim igrama u Atlanti 1996., Paes je daleko poznatiji kao igrač parova. Osvojio je 18 titula na Grand Slam turnirima - osam u parovima i 10 u mješovitim parovima - s tim da je u obje konkurenciji svaki od četiri Velika turnira osvojio barem jedanput.

Wimbledon je 1999. osvojio i u "deblu" i u "miksu", a uz Roda Lavera jedini je igrač koji ga je osvojio u tri različita desetljeća. Rekorder je Davis Cupa s 43 pobjede u parovima, a s Maheshom Bhupathijem dobio je čak 24 uzastopna susreta parova u Davis Cupu, što je također rekord.

Iako je svojedobno objavio da će mu 2020. biti posljednja godina igračke karijere, u razgovoru za Index otkrio je da u ovakvom fizičkom stanju može igrati još dvije godine. U karijeri je promijenio 135 partnera samo u muškim parovima i sjeća se svakog od njih jer, kaže, ima slonovsko pamćenje, a jako dobro se sjeća velikih mečeva protiv Hrvata, posebno onih na Olimpijskim igrama 1992. i 2004. koji su ga koštali medalje.

Prije početka razgovora spremno je, s osmijehom na licu i podignutim palcem, pozirao sa svima koji su željeli fotografiju s legendom. 

Očito ste jako popularni i u Hrvatskoj. Jeste li očekivali takav status ovdje?

Moja povijest s Hrvatskom vrlo je duga, prvo sam igrao protiv Ivaniševića i Prpića 1992. na Olimpijskim igrama u Barceloni, pobijedili su nas u četvrtfinalu, koje je bilo zapravo meč za broncu. Onda sam 1995. pobijedio Ivaniševića u singlu Davis Cupa u New Delhiju u teškom meču koji je trajao 5 sati i 28 minuta, zatim smo u Ateni 2004. igrali protiv Ivana Ljubičića i Marija Ančića u teško meču u kojem su oni pobijedili... Povijest hrvatskog sporta je prekrasna, hrvatski sportaši naporno rade i čvrsti su. Ako gledate košarku, nogomet, tenis, snažni su i imaju dobru radnu etiku. Moj odnos s mnogim Hrvatima je odličan, od Mate Pavića, Franka Škugora, Ivana Dodiga do Marija Ančića i Ivana Ljubičića, a posebno Gorana koji je za mene velika legenda. Povijest koju on ima, naslijeđe Grand Slam pobjednika je fenomenalno, isto kao i Čilićevo, kojeg stalno gledam kako naporno radi na Touru. Jako poštujem hrvatske sportaše.

Kako ste se odlučili u karijeri primarno baviti parovima, a ne pojedinačnim tenisom?

Morao sam 1999. birati između singla i parova. Već sam bio osvojio olimpijsku medalju u singlu u Atlanti, 1999. sam imao najbolji renking u singlu, pobijedio sam Petea Samprasa u New Havenu, Rogera Federera u Palm Springsu i osvojio Newport 1998. Godine 1999. sam imao dovoljno visok renking da mogu ući u glavni ždrijeb svih Grand Slamova bez kvalifikacija, ali već sam došao i do drugog mjesta u parovima i 1998. smo ušli u polufinala parova na sva četiri Grand Slama. Morao sam odlučiti je li važnije za Indiju da budem među 15-20 u singlu i imam li šanse da osvojim Grand Slam u singlu. Indija nikad nije bila prva ni u kojem sportu, nikad nije osvojila Grand Slam, a meni je bilo važno da ohrabrim djecu, pokažem da možemo biti prvaci. Indija ima 745 milijuna ljudi mlađih od 25 godina, moja odgovornost je da ljudima dam nadu, sreću i san da i oni mogu biti prvaci. Zato sam odabrao parove i s Maheshom Bhupathijem dokazao da možemo biti prvaci.

Bhupathi vam je najdulje bio partner, ali imali ste ih preko 130. Sigurno među njima ima i onih koje danas ne biste prepoznali...

Točno 135 i sjećam se svakoga. Ako mi kažete ime ili turnir, reći ću vam kakve udarce imaju. Imam slonovsko pamćenje. Mnogi od njih su mi prijatelji, od Mahesha, Stepaneka, Cibuleca, Damma, Nelsona, Krishnana, pa u miksu Martine Navratilove, Martine Hingis, Care Black, Lise Raymond... A kad si s nekim uspješan, to pojačava prijateljstvo. Tenis mi je dao toliko toga u životu. Dolazim iz maloga grada Kolkate (malog za indijske pojmove, s 4,5 milijuna stanovnika napučeniji je od Hrvatske, op.a.), otac mi je bio osvajač olimpijske medalje u hokeju na travi, majka kapetanica košarkaške reprezentacije i mislim da sam ih ovim što sam postigao u tenisu učinio ponosnima.

Na popisu vaših partnera je i jedan Hrvat u kojem se i kod nas jako malo zna. Sjećate li se njega?

Antonio Šančić. Sjećam se da sam tog tjedna htio igrati samo singl, ali on mi je prišao i pitao me želim li s njim igrati u paru. Rekao sam mu da će s nekim imati veće šanse da osvoji naslov, ali on je rekao da će sa mnom imati veće šanse da uopće uđe u turnir. Tako da smo igrali zajedno, kul je tip, ali Hrvatska danas ima toliko dobrih igrača u parovima. Dodig me pitao prošlog ljeta da igramo zajedno, mislim da bismo se odlično slagali jer igramo sličnim stilom, a njegova igra s osnovne linije i moja na mreži dobro se nadopunjuju. Pavić je također sjajan igrač parova i Grand Slam pobjednik.

Naši tenisači rijetko igraju zajedno parove na Touru. Koliko je važno za Davis Cup imati uigranu kombinaciju?

Mnoge okršaje Indija je dobila zahvaljujući parovima. Važno je imati dobru momčad, razumijevanje i dobre odnose, a parovi ponekad rade razliku. Za svaku zemlju važno je imati prvake, sportaše koji motiviraju ljude. Danas smo prošli pokraj dvorane ispred koje je kip Dražena Petrovića. Prekrasan je, snimio sam ga (uzeo je mobitel i pokazao fotografiju, op.a.). Svi koji prolaze tuda mogu ga vidjeti, on je bio prvi NBA igrač iz Hrvatske i to je golema stvar. Majka mi je bila košarkašica pa pratim košarku. Nedavno je preminuo Kobe Bryant, pogledajte kakav je to val tuge u svijetu stvorilo. Michael Jordan mi je stari prijatelj, imali smo iste menadžere. Sport je i prilika za besplatno obrazovanje, barem u Americi, zahvaljujući njemu možeš na krasan način zarađivati i uzdržavati obitelj, a istovremeno donositi sreću ljudima. Karijera mi traje 30 godina i to je blagoslov.

Otac vam je 1972. osvojio olimpijsku broncu u hokeju. Je li vam ona stvarala pritisak da i vi morate osvojiti olimpijsku medalju?

Nisam bio dobar tenisač kao dijete, ali zbog genetike sam imao snažne noge i imao sam poziv u nogometne akademije PSV-a i Barcelone. Ali nogomet nije velik sport u Indiji i znao sam da kao nogometaš neću moći na Olimpijske igre. Svakog nedjeljnog jutra polirao sam očevu medalju i sjećam se kako sam je i ja želio. To mi je bilo najvažnije, osvojiti olimpijsku medalju, igrati za milijardu ljudi i za indijsku zastavu. Imao sam šansu u Barceloni 1992., ali izgubili smo meč za broncu od Ivaniševića i Prpića. Zato sam znao da moram pokušati u singlu. U Atlanti sam bio blizu pobjede protiv Agassija u polufinalu, imao sam dvije set-lopte, ali ozlijedio sam zglob. Dva dana kasnije pobijedio sam Meligenija i osvojio broncu. Između svih 18 Grand Slamova i rekorda iz Davis Cupa, ta medalja mi je ipak najvažnija. Kako je rekao moj otac, sad mogu jesti s njim za istim stolom. Bila je to prva olimpijska medalja za Indiju u pojedinačnom sportu nakon 44 godine.

Ljutite li se na naše parove što su vam dvaput uzeli broncu u parovima?

Zaslužili su je i jedni i drugi. Ivanišević je bio predobar u Barceloni, bio je velik... Zabio je dva ključna asa u tie-breaku kojima su dobili četvrti set, izborili peti i pobijedili nas. U Ateni 2004. Ljubičić i Ančić spasili su dvije meč-lopte, još se sjećam Ančićevog niskog voleja kroz noge. Ja duboko vjerujem u karmu, ponekad moraš skinuti kapu i čestitati protivniku.

Je li vam karma vratila ili još čekate?

Kao sportaš nikad nisi zadovoljan, ne živiš u prošlosti nego uvijek hoćeš više. Igre u Tokiju su mi velika prilika. Već imam olimpijski rekord u tenisu sa sedam nastupa, volio bih ga učvrstiti da Indija ostane na vrhu. U Davis Cupu ima rekord po broju pobjeda u parovima i najduži pobjednički niz u parovima. Ti rekordi su važni, velika je čast igrati za svoju zemlju, pogotovo u mojoj dobi. Indija ima 1,4 milijarde ljudi, znam da me prate i gledaju i to mi daje energiju da i dalje budem ono što jesam.

Je li to ono što vas gura dalje i u poodmakloj dobi?

Možete slobodno reći da sam star (smije se, op.a.). Teniska loptica ne poznaje dob, samo snagu i spin kojima je udaraš. Još se osjećam mladim, fizički sam odlično spreman i osjećam da mogu uigrati još dvije godine ako hoću. Motivacija mi je da utječem na djecu, da im dajem nadu, da koristim svoj brend kako bih poboljšao život djeci diljem svijeta.