SVJETSKA trgovinska mreža je u vrijeme pandemije doživjela brojne šokove. Lockdown, zaustavljanje cijelih industrija, granične kontrole, manjak radnika i ostali poremećaji su poremetili prijevoze među državama, a rezultati toga su bili veliko stvaranje uskih grla, rast cijena, nestašice te gomilanje zaliha.

Problemi su se pojavili na brojnim poljima i u brojnim industrijama. U travnju 2020. su cijene sirove nafte nakratko postale negativne, prvi put u povijesti. 2021. je zbog nasukavanja brodova čak dva puta bio blokiran Sueski kanal, jedan od najprometnijih prolaza za pomorski prijevoz kontejnera, što je glavni način odvijanja međunarodne trgovine.

Dodatno, zbog toga što su ljudi puno više vremena provodili u svojim domovima, a manje na poslu, u restoranima, kafićima i drugim objektima, način opskrbe tržišta se naglo promijenio. Veliki institucionalni potrošači ne nabavljaju proizvode na isti način kao što to rade pojedinci.

Danas to zvuči smiješno, ali svojevremeno je u većini svijeta postojala velika panika zbog nestašice WC papira. Problem je nastao upravo zbog toga što su kompanije morale cijelu proizvodnju prebaciti na opsluživanje pojedinaca umjesto institucionalnih potrošača. Situaciju je pogoršala panična kupnja, a neki su zbog glasina o nestašicama kupovali višemjesečne zalihe WC papira.

To je banalan primjer širih problema. Ali nestašice određenih proizvoda kao što su mikročipovi su ograničavale cijele industrije. Upravo zbog manjka mikročipova su se pojavili problemi u proizvodnji automobila, računala, kućanskih uređaja i druge potrošačke elektronike.

Svjetska trgovinska mreža se stabilizirala

Problemi su se manifestirali na samom početku pandemije, a do ljeta 2020. je situacija prerasla u globalnu krizu. Prema Indeksu nestabilnosti svjetskog opskrbnog lanca, period od sredine 2020. do početka 2023. je karakterizirala izrazito velika nestabilnost svjetske trgovine, a to je velikim dijelom utjecalo na rast cijena u svijetu.

Ipak, situacija se popravlja i može se tvrditi da danas ne postoje problemi s međunarodnom trgovinom. Potražnja za sirovinama, robom i komponentama je u svibnju znatno oslabjela i više se ne može govoriti o nestašicama.

Gomilanje zaliha na skladištu zbog straha od daljnjih poremećaja, što je bilo najveći izvor nestabilnosti od početka, više se ne provodi. Globalne tvrtke i dalje pokazuju nedostatak želje za gomilanjem zaliha i one su na višegodišnjem minimumu.

Nestali su i problemi s radnom snagom te je trenutni broj radnika u globalnoj opskrbnoj mreži sasvim dostatan za nesmetano funkcioniranje. Nestalnost regionalnih opskrbnih lanaca u Europi i Sjevernoj Americi značajno opada. Dobavljači na azijskim tržištima imaju slobodne kapacitete prvi put od kolovoza 2020.

Cijena prekomorskog prijevoza se spustila na razinu prije pandemije

Cijena je zapravo način prenošenja informacija. Ako postoje nestašice nekog proizvoda, cijena raste. Rastom cijene pada potražnja, pa je nestašica sve manja. Proces se odvija dok se ne pronađe nova ravnotežna cijena, koja neće nikada biti ona koja će sasvim točno izjednačiti ponudu i potražnju, ali će se kretati oko nje.

Naravno, na cijenu ne utječu samo ponuda i potražnja, ali kretanje cijene objedinjuje sve informacije o događanjima i promjenama na određenom tržištu. Po pitanju nestabilnosti svjetske trgovine, glavna cijena koju treba pratiti da bi se znalo što se događa je cijena pomorskog kontejnerskog prijevoza jer se njime odvija većina svjetske trgovine.

Svjetski indeks kontejnerskog prijevoza je trenutno na istoj razini kao prije izbijanja pandemije covida-19 i na približno istoj razini kao u godinama prije pandemije. Problemi sa svjetskom trgovinskom mrežom su se manifestirali kroz rast cijena pomorskog kontejnerskog prijevoza, koji mjeri prosječnu cijenu transporta u 12 najvećih svjetskih pomorskih pravaca.

Tijekom veljače 2020. se cijena kretala oko 1300 dolara, do kraja siječnja 2021. se utrostručila, u rujnu prelazi 10 tisuća dolara, a pad počinje tek u ožujku 2022. Tek u ožujku ove godine dolazi na razine usporedive s pretpandemijskim godinama. Jako je to slično kao kod Indeksa nestabilnosti svjetskog opskrbnog lanca.

Inflacija pada primarno zbog pada cijena energije, temeljna inflacija jedva pada, a cijena hrane raste

Iako inflacija posljednjih mjeseci pokazuje znakove posustajanja, uglavnom se radi o efektu smanjivanja cijene energije (nafte i plina) i sporijem mjesečnom rastu uz veću bazu prošle godine. Ali cijene još uvijek rastu na mjesečnoj razini, posebno hrane.

S obzirom na to da veleprodajne cijene prehrambenih sirovina na svjetskim tržištima padaju (pšenice, mesa, mliječnih proizvoda itd.) u odnosu na vrhunac prošle godine, da se cijena pomorskog prijevoza smanjila na razine otprije pandemije i da općenito svjetska trgovina funkcionira neometano, tvrdoglavost rasta cijena zabrinjava.

FAO indeks svjetskih cijena hrane je u svibnju iznosio 124.4 boda, 3.4 boda manje nego u travnju ove godine i čak 35.4 boda manje od vrhunca dostignutog u ožujku 2022. Indeks 100 označava prosječnu cijenu u periodu 2014.-2016.

Iako su središnje banke SAD-a i EU većinu 2021. negirale da će nastati problem inflacije, tj. da će početi velik rast cijena, a kako se godina sve više približavala kraju je i njima postajalo jasnije kako počinje razdoblje rasta cijena, u 2022. su ipak provodile politike podizanja referentnih kamatnih stopa, što je glavni alat u borbi protiv inflacije.

U tu svrhu su žrtvovane burze, kojima je prva polovina 2022. bila jedna od najgorih u povijesti. Ideja središnjih banaka je bila da rastom cijene zaduživanja kompanija i ljudi smanje potrošnju, čime bi se djelovalo prema smanjenju cijena.

Uspjeh nije potpun. Iako opća stopa inflacije posljednjih mjeseci pada, to je uglavnom rezultat pada cijena nafte i plina. Ne samo da su potrošačke cijene hrane nastavile rasti (iako nešto sporije) nego i temeljna inflacija (rast cijena u kojem je isključena energija i hrana) pada presporo.

Sve je to signal kako će cijene nastaviti rasti i ove godine, iako manjim intenzitetom. Razlog je možda u tome što tržište rada ne pokazuje znakove dolaska recesije, iako politike koje provode središnje banke zapravo guraju gospodarstvo u krizu.

Potražnja je još velika

Nezaposlenost je još uvijek jako niska, stopa zaposlenosti puno veća nego prethodnih godina, potrošnja stanovništva ne pada. Početkom godine su provođene ankete na Wall Streetu i postojao je golem konsenzus oko toga da ove godine dolazi kriza. Ali pravih znakova još nema iako je eurozona tehnički već ušla u recesiju (dva kvartala pada BDP-a).

Cijene će početi ozbiljnije padati tek kada padne potražnja, a to znači kada ljudi prestanu trošiti, kada naraste nezaposlenost i kada kompanije budu manje investirale. Uglavnom, kada počne recesija. A onda će nastati sasvim drugi problemi.