POLICAJAC Danijel Weiser iz zagrebačke Službe organiziranog kriminaliteta osvojio je početkom veljače nakon sedmodnevne avanture Kilimandžaro, najviši vrh Afrike, koji se nalazi na 5895 metara nadmorske visine.

Iako nikad prije nije planinario, Weiser se na avanturu života uputio na nagovor prijatelja Davora s kojim se zbog zahtjevnog izazova osvajanja najvišeg vrha Crnog kontinenta godinu dana ranije učlanio u zagrebačko Hrvatsko planinarsko društvo Runolist.

Učlanjenjem u Runolist Weiser je započeo s opsežnim pripremama za osvajanje Kilimanjara, prošavši najprije opću planinarsku školu s kojom je pohodio brojne planinarske staze u Hrvatskoj, Sloveniji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori te Austriji.

Osvajanja Sljemena, Samoborskog gorja, Ivanščice, Paklenice, Kalnika, Triglava, Karavanki, Maglića i Durmitora za Weisera bila su tek uvod u pokoravanje krova Afrike koji se nalazi na 5895 metara nadmorske visine. Slobodno vrijeme između uspinjanja na vrhove zagrebački policajac je iskoristio za nabavu opreme i prikupljanje važnih informacija potrebnih za uspješno osvajanje Kilimanjara.

"Noge su postale, ali volja je bila jača''

Od ideje do realizacije prošlo je godinu dana te se Wieser 25 siječnja s još 12 hrvatskih planinara zaputio u grad Moshi koji je polazna točka za uspon na Kilimandžaro. S ruksakom težine devet kilograma najpotrebnijih stvari skupina se odlučuje na rutu Machame čime Weiserov san postaje stvarnost.

Ulaz na planinu počinje etapom koja vodi kroz džunglu s ugodnih 20 do 25 stupnjeva, a prelazi se šest etapa s dnevno prijeđenih pet do 10 kilometara.

''Kako su dani odmicali, planinarenje je postajalo sve zahtjevnije zbog visinske bolesti. Sve je teže hodati i disati na većoj nadmorskoj visini.Na visini od 3000 metara nadmorske visine javlja se i prva visinska bolest s laganom glavoboljom koja planinare prati tijekom čitavog uspona. Treći dan na visini od oko 4500 metara javlja se i iscrpljenost, a noge polako postaju neposlušne'', prisjetio se Weiser dodajući kako je ''volja ipak bila jača''.

Skupina planinara stoga svakodnevno radi aklimatizaciju penjanjem na višu i spuštanjem na nižu visinu u kamp radi odmora, gdje bi se fizički simptomi ublažili i gdje bi pogled na čarobni vrh davao odgovor na pitanje: ''Mogu li ja to?''

"Borio sam se sa samim sobom, mislio na obitelj, sina, kćer..."

Zadnji dan, prisjeća se Danijel, bio je najnaporniji. Rano ujutro grupa je krenula s prebacivanjem iz predzadnjeg u zadnji kamp prije uspona i odmah isti dan u 23 sata krenula na noćni uspon. Tijekom tog uspona na oko 4500 metara nadmorske visine došao je, pomislio je tada, do svojih krajnjih granica. Nastavio je uz pomoć vodiča, odvojen od grupe, iako je teško bilo probuditi ranjenu motivaciju.

''Zadnjih nekoliko stotina metara. Noge klecaju. Glava hoće, ali tijelo je iscrpljeno zbog visinske bolesti. Uz pomoć štapova metri postaju kilometri. Tada, odjednom se pred samo svitanje ukazuje prva točka na vrhu – Stela Point. Ostatak puta do samog vrha ima još samo jedan kilometar blagog uspona. Do tada je mi je svašta prolazilo kroz glavu, borio sam se sa samim sobom, mislio na obitelj, sina, kćer, a ujedno osjećao uzbuđenje i ponos. I tada oko 6.30 sati ujutro, na samo svitanje dana dolazak na cilj. Uhuru Peak, vrh na visini od 5895 kilometara nadmorske visine. Osvojeno!'' svježa su policajčeva sjećanja na noćni uspon tijekom kojeg se temperature spuštaju 20 stupnjeva ispod nule.

Koliko god je bilo na granicama njegovih mogućnosti, uzbuđenje zbog blizine cilja guralo je zagrebačkog policajca naprijed.

''I onda čovjek stane na cilju. Pogleda preko ramena unatrag i pomisli: Dobro obavljeno! Kako na poslu tako i na vrhu Afrike'', zaključuje Weiser koji je s 27 godina staža u policiji prošao sve, od pozornika preko pomoćnika šefa smjene u trnjanskoj policijskoj postaji pa sve do Službe organiziranog kriminaliteta.