VASILIJ Grigorjevič Zajcev (ruski: Василий Григорьевич Зайцев; 23. ožujka 1915. – 15. prosinca 1991.) bio je sovjetski snajperist, čiji je doprinos tijekom Drugog svjetskog rata, posebice u Bitci za Staljingrad, postao legendaran. Rođen u skromnoj seljačkoj obitelji u Rusiji, Zajcev je svojim iznimnim vještinama i hrabrošću stekao status jednog od najpoznatijih snajperista u povijesti.

Vasilij Zajcev rođen je u selu Jeleninskoje, u današnjoj Čeljabinskoj oblasti u Rusiji. Odrastao je u teškim uvjetima na Uralu, gdje je odmalena učio loviti s djedom i starijim bratom. Te su ga vještine kasnije učinile izuzetno sposobnim strijelcem. Prije rata služio je u sovjetskoj mornarici kao činovnik, ali nakon njemačke invazije na Sovjetski Savez 1941. godine Zajcev se dobrovoljno prijavio za borbu na frontu.

Bitka za Staljingrad

Zajcev je postao poznat tijekom Bitke za Staljingrad (1942. – 1943.), jedne od najkrvavijih i najvažnijih bitaka Drugog svjetskog rata. Kao pripadnik 62. armije Crvene armije djelovao je u uvjetima urbanih borbi, gdje su snajperisti imali ključnu ulogu.

Prema provjerenim izvorima, od 10. studenoga do 17. prosinca 1942. Zajcev je ubio 225 njemačkih vojnika i časnika, uključujući 11 snajperista. Zbog njegove preciznosti i strpljenja neprijatelji su prema njemu imali strahopoštovanje, a sovjetske trupe smatrale su ga inspirativnim simbolom.

Jedna od najpoznatijih epizoda iz njegova života bio je navodni dvoboj s njemačkim snajperistom, majorom Erwinom Königom (ili Heinzom Thorvaldom, ovisno o izvorima), kojeg su Nijemci poslali da eliminira Zajceva. Iako povjesničari nisu u potpunosti potvrdili postojanje Königa, ova priča postala je dio Zajčeve legende, popularizirana u knjigama i filmu Neprijatelj pred vratima (2001.).

Specijalne tehnike borbe

Zajcev je bio poznat po svojoj sposobnosti prilagođavanja teškim uvjetima. Koristio je standardnu pušku Mosin-Nagant, često bez optičkog nišana u ranim fazama, oslanjajući se na svoj instinkt i iskustvo. Kasnije je dobio pušku s optikom, što je povećalo njegovu učinkovitost.

Razvio je i vlastite snajperske tehnike, poput korištenja ruševina za skrivanje i promjene položaja kako bi izbjegao otkrivanje. Osim borbe, Zajcev je obučavao mlade snajperiste prenoseći svoje znanje i stvorivši grupu poznatu kao Zajčevi učenici, koja je značajno pridonijela sovjetskoj obrani Staljingrada.

Kasniji život i nasljeđe

Tijekom rata Zajcev je bio teško ranjen u siječnju 1943. kad je mina eksplodirala u njegovoj blizini ozlijedivši mu oči. Nakon oporavka vratio se na front, ali više nije bio aktivan snajperist, već je nastavio služiti u pozadini. Poslije rata nastanio se u Kijevu, gdje je radio kao inženjer i direktor tvornice tekstila.

Umro je 15. prosinca 1991., nekoliko dana prije raspada Sovjetskog Saveza. Njegovi posmrtni ostaci kasnije su premješteni u Volgograd (bivši Staljingrad), gdje počivaju uz spomenik na Mamajevu kurganu.

Zajcev je odlikovan brojnim priznanjima, uključujući titulu heroja Sovjetskog Saveza, orden Lenjina i orden Crvenog barjaka. Njegova hrabrost i vještina ostale su upamćene kao simbol otpora u jednom od najtežih trenutaka 20. stoljeća.