PRENOSIMO CNN-ov intervju Sheene McKenzie s palestinskim liječnikom koji radi u izraelskoj bolnici Izzeldinom Abuelaishem.

Kad sam telefonom razgovarao s dr. Izzeldinom Abuelaishem, njegov glas bio je težak od jet-laga i tuge. Abuelaish, poznat kao prvi palestinski liječnik u izraelskoj bolnici, upravo se vratio u svoj novi dom u Torontu. Posljednjih nekoliko dana bio je u Kairu i tješio svog brata koji tuguje zbog gubitka troje djece ubijene u Gazi u izraelskom zračnom napadu.

"Čak i kad bi se mogao vratiti", kaže Abuelaish o svom bratu koji je u rujnu iz zdravstvenih razloga otišao iz Gaze u Egipat, "nema se čemu vratiti". To je tuga koju Abuelaish bolno dobro poznaje. Godine 2009. proslavio se nakon što je uživo na izraelskom kanalu 10 TV opisao užas koji je pretrpio kad je otkrio da su tri njegove kćeri - u dobi od 21, 15 i 13 godina - i njegova 17-godišnja nećakinja ubijene nakon napada izraelskog tenka na njihovu kuću u Gazi.

Trenutak koji je potresao Izraelce

Abuelaish je tjednima dostavljao redovite novosti izraelskoj televiziji na svom tečnom hebrejskom o intenzivnim sukobima između Izraela i Hamasa, koji su se odvijali u Gazi krajem 2008. i početkom 2009. godine. 16. siječnja nazvao je svog prijatelja i novinara Channela 10 Shlomija Eldara, koji je njegovu poruku uživo prenio na TV-u. Bio je to televizijski trenutak koji je do temelja potresao voditelje i izraelsku publiku. "Moj Bože, moj Bože, što smo učinili?" jecao je ožalošćeni Abuelaish preko telefona koji je držao nad svojom osakaćenom djecom.

Uz pomoć Shlomija, ostali ozlijeđeni članovi Abuelaisheve obitelji evakuirani su u izraelsku bolnicu. I u svojoj tjeskobi Abuelaish je iskoristio svjetla medijske pozornosti da zagovara jednakost i mir. Kasnije je napisao memoare o svom iskustvu "Neću mrziti: Putovanje liječnika iz Gaze na putu prema miru i ljudskom dostojanstvu". Peterostruki kandidat za Nobelovu nagradu za mir sa 68 godina emigrirao je u Kanadu sa svojom preostalom djecom, a sada je profesor u Dalla Lana School of Public Healthu, na Sveučilištu u Torontu.

Gotovo 15 godina od mučnog telefonskog poziva na TV-u Abuelaish se ponovno bori s obiteljskom tragedijom zbog izraelskog bombardiranja nakon napada Hamasa 7. listopada. Ovaj put više od 20 članova Abuelaisheve šire obitelji ubijeno je nakon zračnog napada na izbjeglički kamp Jabalia krajem listopada (Izraelske obrambene snage kažu da je napad bio usmjeren na pripadnike Hamasa).

U intervjuu za CNN Opinion Abuelaish razmišlja o razlozima zbog kojih želi raditi s izraelskim liječnicima i o strašnoj situaciji u bolnicama u Gazi te opisuje kako vidi vlastite kćeri u licima svakog palestinskog djeteta. Intervju je uređen radi jasnoće i dužine.

CNN: Opišite mi svoje rane godine života u izbjegličkom kampu Jabalia u Gazi.

Ondje ne postoji ništa što se zove "život". Čekate humanitarnu pomoć. Odlazite na spavanje gladni. Morate ići po vodu. Ali barem je u to vrijeme javna voda bila dostupna. Ovih dana nema vode. Nema hrane. To je krajnje siromaštvo. Osjećate očaj i frustraciju ljudi. 1970. našu su kuću srušili Izraelci. Što je dom? Dom je vaše dostojanstvo. Dom je vaša sloboda, vaša privatnost, vaša obitelj, vaš život. To je više od samo četiri zida. Bio je to vrlo jednostavan dom s dvije sobe, ali štitio nas je od zime i sunca. Jednom kada dom nestane, s njim nestaju i dostojanstvo, sloboda, privatnost.

CNN: Poznati ste kao prvi palestinski liječnik u izraelskoj bolnici - što ste naučili radeći s druge strane granice?

Liječnici su za mene glasnici čovječanstva. Oni šire ljudskost, liječe rane. I kada liječimo pacijente, tretiramo ih ravnopravno, na temelju dijagnoze. Ne na temelju imena, etničke pripadnosti, vjere, podrijetla. To sam prakticirao i na to sam ponosan. Zašto jednako tretiramo pacijente u bolnicama, a kad izađu van, tretiraju ih drugačije?

Kad sam otišao tamo raditi, želio sam da Izraelci nauče, shvate i znaju tko su Palestinci. Naši neprijatelji su naše neznanje, bahatost i pohlepa. Kako da te osuđujem, a uopće te ne poznajem? Nisam imao veze s tobom. Htio sam da Izraelci ne vide Palestince kao radnike koji rade za njih ili da ih gledaju samo u djetetu koje baca kamenje tijekom Prve intifade. Želim da vide Palestince kao jednake i talentirane, ljude kakvi jesu.

CNN: Vaš telefonski poziv izraelskoj televiziji 2009. prenio je užas vaših triju kćeri i nećakinje, ubijenih nakon što je izraelska tenkovska granata pogodila vaš dom u Gazi. Kako je taj trenutak potresao Izraelce?

Tada [tijekom intenzivnih borbi između Izraela i Hamasa od prosinca 2008. do siječnja 2009.] nijedan dan ili noć nismo mogli prići prozorima zbog bombardiranja i granatiranja svuda oko nas. A sada je puno gore od onoga što smo tada doživjeli. Imao sam šest kćeri i dva sina. Stavljao sam ih po troje uz jedan zid, troje uz drugi, a mi ostali bili smo na trećem zidu - ako dođe udar s jedne strane, da ne poginu svi. Taj dan kad sam vidio dim, prašinu, štetu, u prvi mah nisam vjerovao. Ali onda sam shvatio da je to moj dom.

Ušao sam da vidim gdje je Bessan, moja najstarija kći koja je preuzela ulogu majke nakon njezine smrti (Abuelaisheva žena umrla je od leukemije prethodne godine). Gdje je Mayar? Imala je 15 godina i planirala je biti liječnica. Bila je obezglavljena. Aya je imala 13 godina i željela je biti novinarka. I moja nećakinja Noor, koja je imala 17 godina, došla je večeras biti s nama, a htjela je biti učiteljica. Od njih su ostali dijelovi. Raskomadane su, razbacane posvuda. Mozak, krv, na krovu, stropu, na tlu...

Što mogu učiniti u toj situaciji? Izraelska TV trebala me uživo intervjuirati o situaciji u Pojasu Gaze. Kad sam nazvao svog prijatelja novinara da mu kažem što se dogodilo, ostavio sam mu govornu poruku. Srećom, sjedio je s voditeljicom koja me trebala intervjuirati. Rekao joj je da se nešto dogodilo s dr. Abuelaishem.

Stavio me na razglas - nisam znao što se događa u studiju - pitao sam ga što se može učiniti da se zaustavi pucnjava po kućama, da se evakuiraju ubijeni i poginuli. Moja kći Shatha imala je razbijeno oko i potpuno razderane prste. Zvao sam da vidim mogu li je odvesti u bolnicu u kojoj radim. To je bilo emitirano uživo u Izraelu i otvorilo mnoga potisnuta pitanja.

Pokazalo im je tko su Palestinci; ovo je liječnik koji nas liječi, porađa naše bebe; ovo su njegove kćeri koje su mirovne aktivistice. Tako su nam otvorili granice. Otišao sam u bolnicu. Nakon emitiranja u emisiji uživo snimka je postala simbol rata. Dva dana kasnije Ehud Olmert, koji je tada bio premijer i koji me poznaje, objavio je jednostrani prekid vatre. To me donekle zadovoljilo jer je pomoglo u spašavanju života. Ali nitko ne bi trebao biti ubijen da bi se to dogodilo.

CNN: Budući da ste tijekom cijele karijere radili u palestinskim bolnicama, možete li pretpostaviti s kakvim se izazovima ondje sada suočavaju?

Oko 25 bolnica ne funkcionira, srušene su. A ostale minimalno funkcioniraju. (Prema procjenama Svjetske zdravstvene organizacije od 27. prosinca, Gaza ima 13 djelomično funkcionalnih bolnica, 2 minimalno funkcionalne i 21 bolnicu koje uopće ne rade.) Najvažnije stvari koje su vam potrebne za rad bolnice su ljudski resursi, objekti i sigurnost. Također, struja je vitalna, važan dio svake bolnice.

Što je potrebno za liječenje razornih rana od ovih nemilosrdnih napada? Moramo napraviti rendgen, a rendgen treba struju. Trebamo laboratorij. Trebate transfuziju krvi, dakle, trebate banku krvi. Trebate anesteziju i morate operirati u kazalištu. Trebate vodu, antibiotike, lijekove. A što je s pacijentima s kroničnim bolestima? Stanjima poput bronhijalne astme, bolesti srca, dijabetesa, raka? Govoreći kao ginekolog, s obzirom na trenutnu situaciju, što to znači za žene koje su trudne? Kako mogu rađati ​​bez sanitarnih uvjeta? Ili zamislite carski rez bez anestezije.

CNN: Rekli ste da u svakom palestinskom djetetu vidite svoje kćeri. Kako sada izgleda budućnost palestinske djece?

Za njih nema budućnosti. Kako im možemo dati nadu da će se ovo krvoproliće zaustaviti? Kako im možemo početi davati budućnost a da ne da budemo ekstremisti ili fanatici? Cijena ovog rata nije samo ono što se sada događa. Fizičke, društvene, duhovne i mentalne rane trajat će generacijama. To je trajni, uporni, transgeneracijski stresni poremećaj. Moramo promijeniti kontekst i okruženje koje je do ovoga dovelo. Moramo izjednačiti Palestince i Izraelce - ne kao "okupatore" i "okupirane", "tlačitelje" i "potlačene". Nego kao ravnopravne ljude, jedne uz druge. Ovo je jamstvo pomoći našoj palestinskoj djeci. Ali i izraelskoj djeci. Moramo ići naprijed i graditi budućnost.

CNN: O kakvom životu sanjate za svoju obitelj u Gazi? I kako se to uopće može postići?

Od rata su bili kao nomadi. Selili su se desetak puta, s jednog mjesta na drugo, raštrkani su posvuda. Želim da svijet misli na njih, da razmišlja o onima koji čekaju da se napiju svježe vode, koji nemaju sklonište. Sloboda se nikad ne smije uskratiti palestinskom narodu. Želim da svijet shvati da palestinski narod to zaslužuje. Oni su obrazovani i talentirani ljudi koji mogu sudjelovati u razvoju i napretku svijeta. Život je poput vožnje biciklom - da bismo održali ravnotežu, moramo se kretati. Mi smo se kao Palestinci suočavali s izazovima i spremni smo krenuti od nule.