1. SIJEČNJA 1527. godine završio je zbor hrvatskog plemstva u Cetingradu. Plemići su se uputili svojim domovima, znajući da su tih dana donijeli vrlo važnu odluku. Imenovali su Ferdinanda Habsburškog novim kraljem te se nadali da će se tako moći bolje braniti od osmanske prijetnje. Međutim, nisu znali da je njihova odluka obilježila povijest Hrvatske za idućih 400 godina.

Osmanska prijetnja

Potreba da se organizira Cetinski sabor proizlazi iz činjenice da su u proteklih dvadeset godina Osmanlije zadavali ozbiljne udarce domaćim plemićima. Osvojili su Knin i Skradin 1522. godine, onda Ostrovicu 1523., a do 1527. godine počele su stizati vijesti iz Bihaća, Požege, Šibenika i Zadra o sve češćim napadima muslimanskih pljačkaša.

Da bi stvar bila gora, tadašnji hrvatski plemići nisu bili vrlo složni. Često su se prepirali oko sitnih teritorija i raznih povlastica te su podržavali različite frakcije koje su se borile za vlast u Ugarskoj.

Situacija je eskalirala krajem kolovoza 1526. godine, kada su kombinirane snage hrvatskog i ugarskog plemstva doživjele težak poraz pored malog mjesta Mohača u Ugarskoj. U toj bitci poginuo je i aktualni kralj Ladislav II. Jagelović koji još nije imao djece. 1526. je imao dvadeset godina.

Borba za vlast u Ugarskoj

Nakon Mohača, svakome je plemiću bilo jasno da je potrebno što prije ujediniti zemlju pod novim kraljem kako bi obrana domaćeg teritorija bila učinkovitija. Jedan dio plemića već je bio čuo o Ferdinandu Habsburškom koji je pozivao u rat protiv Osmanlija i obećao štititi kršćane od stranih pljačkaša.

Slavonski plemići odlučili su ipak podržati drugog kandidata, Ivana Zapolju, kojeg je podržavalo i plemstvo iz istočnih dijelova Ugarske. Ovakva podjela dovela je do slabljenja kraljevstva, što su Osmanlije iskoristili da osvoje još niz utvrda u Hrvatskoj i Ugarskoj.

Sukobi između pristaša Ferdinanda i Ivana nisu prestali sve do 1540-ih, kada je Zapolja u potpunosti izgubio podršku. Osmanlije su za to vrijeme osvojili veći dio Hrvatske i Ugarske. Cetingrad je pao 1530. godine, a 1541. muslimani osvajaju i Budim, kao i cijelu južnu i istočnu Ugarsku.1529. godine izveli su i prvu opsadu Beča, koja je ipak propala.

Ostatak 16. stoljeća hrvatski su plemići nastojali obraniti ostatak svojih utvrđenih gradova te spriječiti da njihovi preostali posjedi ne padnu pod osmansku vlast. 1566. godine Nikola Šubić Zrinski umire kod Sigeta, a 1593. godine rat konačno doživljava pravi preokret, kada je obranjen Sisak. Nakon 1593. godine osmanske pljačke postaju sve rjeđe u Hrvatskoj.

Početak hrvatskog ranog novog vijeka

Velik broj hrvatskih povjesničara reći će da 1527. godine završava hrvatski srednji vijek, naglašavajući tako da je Cetingradski sabor velika prekretnica u priči o povijesti Hrvata.

Cetingradski sabor iz 1527. godine zapravo je samo još jedan u nizu sastanka plemića. Izbor i priznanje novog kralja bile su sasvim uobičajene obaveze tadašnjeg plemstva, ali ovaj je sabor doista otvorio novo poglavlje u hrvatskoj povijesti.

Hrvatska je od tog trenutka postala usko povezana s politikom Srednje Europe. Plemići su sve češće putovali na važne sastanke s malo većim političkim igračima u Požun ili Beč te tamo sklapali prijateljstva ili se upoznavali s najnovijom umjetnošću.

Dakle, činjenica da smo 1527. "postali" dio buduće Habsburške Monarhije nije jedini razlog zašto tu godinu smatramo prekretnicom u našoj povijesti. To nije bila samo politička, već i kulturološka i društvena prekretnica.

Možemo isto tako argumentirati da se naš narod priključio Srednjoj Europi već s dolaskom franačkih i rimskih misionara još od ranog srednjeg vijeka, no dosezi ljudske civilizacije u 9. i 16. stoljeću nisu bili isti. U vrijeme ranog srednjeg vijeka, kada su u Europu još uvijek stizali novi narodi, društva su bila povezana tek nekakvim prvim znakovima feudalnog uređenja, a diplomacija jedva da je postojala.

Oni koji su držali vlast u Hrvatskoj u 16. stoljeću svakako su bili svjesni da se dogodila promjena. Svoje nove saveznike zvali su "ljudima koji ne govore razumljivim jezikom", odnosno nijemim ljudima, Nijemcima; što je bio uvriježen naziv već stoljećima. S vremenom je taj jezik postao sve poznatiji i prisutniji, kao i njihova umjetnost te tehnološke inovacije.