Zagrebačku tvornicu nazvali po partizanki koju su ubili ustaše. Postala je simbol
ZAGREBAČKA tvornica za proizvodnju trikotaže i pozamanterije Nada Dimić simbol je industrijskog razvoja grada u prošlom stoljeću i amblematski primjer neuspješne pretvorbe i privatizacije društvenog vlasništva nakon 1990. godine.
Danas se pogoni Nade Dimić nalaze u privatnom vlasništvu, ali i pod konzervatorskom zaštitom. Nekoliko puta su mijenjali vlasnike, no još nitko nije uspio u nakani da se ta industrijska baština pretvori u nešto više od ruševine.
Heroina antifašističke borbe koju su ubili ustaše
Tvornica Nada Dimić, koja je dobila ime po heroini antifašističke borbe koju je pogubio ustaški režim 1942., kad je imala devetnaest godina, poslovanje je započela 1950. godine. Prije toga na istom mjestu desetljećima je radila tvornica pisaćeg i uredskog pribora Penkala.
"Radionica za izradu grafitnih mehaničkih olovaka prema patentu zagrebačkog izumitelja Eduarda Slavoljuba Penkale utemeljena je 1906. kapitalom Penkalinih poslovnih partnera, braće Moster, trgovaca i vlasnika parnog mlina nedaleko od Križevaca", kaže dr. Goran Arčabić, kustos Muzeja grada Zagreba.
Tvornica od dvadesetih godina radi u tadašnjoj Baroševoj, danas Branimirovoj ulici. Od tridesetih godina dvadesetog stoljeća u tim se pogonima, osim olovaka, proizvodi i tekstilna konfekcija i čipka. U vrijeme Drugog svjetskog rata u dvorišnu zgradu useljena je mehanička tkaonica.
"Građevina svjedoči povijesnom razvoju grada"
Sama građevina djelo je glasovitog arhitekta Rudolfa Lubynskog. On je, uz glavnu zgradu, projektirao i upravnu zgradu, prostore za odmor radnika, čitaonicu i dječji vrtić.
"Tvornička zgrada izgrađena za tvrtku Edmund Moster i drug zadržala je autentične volumene i oblikovna obilježja koja je svrstavaju u red zapažene zagrebačke industrijske arhitekture prve polovice dvadesetog stoljeća. Građevina svjedoči povijesnom razvoju dijela grada koji je tijekom stoljeća bio zahvaćen procesima urbane transformacije i integracije u donjogradsku rezidencijalnu zonu", naglašava dr. Goran Arčabić.
Konzervatorica Marina Pretković naglašava: "Nekadašnja tvornica Penkala olovaka, odnosno tekstilna tvornica Nada Dimić, važan je primjer industrijske baštine grada Zagreba, čiji značaj leži u spletu povijesnih, arhitektonskih i društveno-kulturnih vrijednosti. Tvornica je zaštićena kao integralni dio zaštićene povijesne urbane cjeline grada Zagreba, no uslijed brojnih izmjena vlasnika, neadekvatnog rukovođenja i održavanja, u vrlo je lošem stanju i već preko dva desetljeća bez namjene.
Jedinstvena tvornica olovaka u svijetu
Ulično pročelje prepoznatljiv je dio uličnog poteza toga dijela Branimirove ulice, no ujedno je i odraz njenog propadanja i podsjetnik na neizvjesnu budućnost. Nekad u svijetu jedinstvena tvornica olovaka po patentu Slavoljuba Penkale bila je značajna kako zbog svoje namjene tako i zbog arhitektonskih i društvenih vrijednosti.
Bila je izgrađena prema projektima renomiranih arhitekata toga doba i izmijenila je vizuru grada. Uz glavnu tvorničku zgradu ističe se i pripadajuća zgrada za dobrobit radništva koja oslikava tadašnje prilike u životu radnika i radničkih obitelji. Tijekom djelovanja kao tekstilna tvornica bila je pogon koji je osiguravao proizvodnju u važnoj industriji te velik broj radnih mjesta, posebice za žene."
Tvornica Nada Dimić nastala je spajanjem nekoliko tvrtki. Riječ je o tvornici čipke Lacet, osnovanoj 1923., tvornici trikotaže Gaon, pokrenutoj 1925., te Zagrebačkoj pletioni koja je počela s radom 1939. godine. Židovskim vlasnicima tvrtki Lacet i Gaon imovinu su oduzele vlasti NDH.
Zapošljavala oko 700 radnika, širila se izvan Zagreba
Direkcija za industriju trikotaže i konfekcije NR Hrvatske spojila je spomenute tvrtke u novoosnovanu Nadu Dimić te s nekoliko manjih poduzeća iz Karlovca i Zagreba.
Nada Dimić zapošljavala je već tada oko 700 radnika, ali njihov broj je godinama rastao dok se tvrtka širila izvan Zagreba.
Uspon u poslovanju dogodio se krajem pedesetih godina, pa su 1961. i 1962. godine izgrađeni proizvodni kapaciteti u Zelini, Buzetu, Obrovcu i Metku. Zaposleno je bilo oko 1600 radnika.
U to vrijeme Nada Dimić ubrajala se u najveća poduzeća trikotaže u tadašnjoj Jugoslaviji. U šezdesetim godinama počeo je značajan izvoz u europske zemlje, najviše Njemačku i Švedsku.
Godine 1975. Nada Dimić postala je, po tada usvojenom Zakonu o udruženom radu, radna organizacija sa šest osnovnih organizacija udruženog rada - OOUR-a. U osamdesetim godinama obnovljen je strojni park, porastao je izvoz te je petnaest posto proizvodnje prodano u Europi, Americi, Aziji i Africi. Tada je Nada Dimić imala 1700 radnika.
Nakon promjena nastalih Markovićem zakonom, koji je uveo elemente kapitalističkog sistema u dotadašnje socijalističko samoupravljanje, Nada Dimić je 1989. postala društveno poduzeće s potpunom odgovornošću. Godine 1993. postala je dioničko društvo Endi-International, ali je posao propadao iz godine u godinu. Dugovi su narasli na dvanaest milijuna kuna. Godine 2000. pokrenut je stečaj i strojevi u Branimirovoj ulici zauvijek su ugašeni.
Prostore Nade Dimić kupili odvjetnik i ugostitelj, a kasnije prodali Kerumu
U Zelini je 2002. godine osnovano poduzeće Endi Line d.o.o. koje i danas posluje kao mali poduzetnik. Proizvodi pozamanteriju - vrpce i ukrase.
Nakon završetka stečajnog postupka 2003. godine prostore Nade Dimić kupili su odvjetnik Anto Nobilo i ugostitelj Mićo Carić.
Dvije godine kasnije vlasnik je postao splitski poduzetnik i političar Željko Kerum. Bio je vlasnik nekretnine do 2010. godine. U doba njegova gospodarenja urušio se dio tvornice zbog iskopa za planirani poslovni centar. Prema tadašnjim medijskim tvrdnjama, inspekcija Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja zaključila je da je vlasnik želio srušiti cijeli kompleks te mu je zabranjen rad.
Zabilježeno je i nekoliko požara, a policija je za jedan tvrdila da je podmetnut.
Tvorničke zgrade stradale su i u potresu
Vlasništvo je promijenjeno 2011. godine, kada je Željko Kerum prenio polovicu poslovnih udjela na Institut građevinarstva Hrvatske (IGH), a polovicu na Stanić grupu. Njihov plan je, navodno, bio pretvaranje stare tvornice u poslovno-stambeni kompleks.
Ni taj poduzetnički pothvat nije uspio - IGH je otišao u predstečaj, a Stipić grupa u stečaj. Potraživanja je preuzela tvrtka B2 Kapital koja je 2023. pokušala prodati nekretnine nekadašnje Nade Dimić za pet milijuna eura. Nije objavljeno da je prodaja uspjela.
Tvorničke zgrade stradale su i u potresu - dvorišna zgrada ima crvenu naljepnicu, dok glavna tvornička zgrada iz 1919. nosi zelenu.
Urbanistički plan Zagreba za taj prostor predviđa poslovnu namjenu, ali i spomen-sobu Slavoljubu Penkali.
Mediji su Nadu Dimić posljednji put opširnije spominjali u kolovozu 2023. Tada je s prostora zgrade skinut natpis Nada Dimić. Otpremljen je u Tehnički muzej Nikola Tesla na obnovu i stavljen u muzejsku zbirku.
U povijesti zagrebačke industrije i kolektivnoj memoriji Zagrepčana Nada Dimić još dugo neće biti zaboravljena.