JESTE li se ikada zapitali što su naši preci jeli prije nego što su se pojavili supermarketi i lanci brze hrane? Brojni stručnjaci vjeruju da bi se za postizanje optimalnog zdravlja suvremeni ljudi trebali vratiti prehrani kakva je bila zastupljena u vrijeme kamenog doba. Ali što to zapravo znači?
Lekcije od autohtonih populacija
Kada je riječ o prehrani, čini se da bi izraz "ono si što jedeš" mogao biti istinit. Zapravo, naši geni igraju značajnu ulogu u određivanju koja nam hrana najviše odgovara.
Uzmimo za primjer narod Tsimane iz Bolivije. Prehrana ovih autohtonih lovaca-sakupljača je prvenstveno bazirana na biljkama, a pripadnici ovog naroda imaju niže pokazatelje razine upala, kolesterola i krvnog tlaka u usporedbi sa zapadnim stanovništvom. Također imaju nisku učestalost kroničnih bolesti poput pretilosti, dijabetesa i bolesti srca.
Ovo nije jedini primjer. Narod Kitavan iz Papue Nove Gvineje i narod Hadza iz Tanzanije slijede tradicionalnu prehranu koja je bogata biljkama i siromašna prerađenom hranom. Kao i Tsimane, oni imaju izvrsne zdravstvene rezultate i nisku učestalost kroničnih bolesti.
Ali nije važna samo vrsta hrane, važan je i način na koji je pripremljena. Tradicionalne metode pripreme hrane, kao što su pečenje, kuhanje i fermentacija, pomažu u očuvanju hranjivih tvari i čine hranu lakše probavljivom.
Posljedice napuštanja tradicionalne prehrane
S druge strane, kada domorodačko stanovništvo usvoji zapadnjačku prehranu, njihovo zdravlje često trpi. Primjerice, Maje iz Srednje Amerike su doživjele porast dijabetesa nakon prelaska na prehranu bogatu šećerima. Sibirski nomadi, poput stočarskih naroda Evenka i Jakuta, također su doživjeli porast srčanih bolesti nakon prelaska na prehranu tržišnom hranom.
Dakle, što možemo naučiti iz ovih tradicionalnih dijeta? Čini se da bi biljna prehrana, bogata cjelovitim žitaricama, voćem, povrćem, orašastim plodovima i sjemenkama, pripremljena tradicionalnim metodama, mogla biti ključ optimalnog zdravlja. Naravno, nije potrebno potpuno izbaciti životinjske bjelančevine iz prehrane, ali umjerenost je ključna. Nedavne studije su pokazale kako česta konzumacija crvenog mesa može povećati rizik od srčanih bolesti i raka u većini populacija.
Kako su se naši preci prilagodili različitim dijetama
Ali nije samo hrana koju jedemo ono što utječe na naše zdravlje - naša sposobnost probavljanja hrane također igra važnu ulogu. Ljudski probavni sustav je vrlo prilagodljiv i s vremenom je evoluirao tako da može probaviti širok izbor hrane.
To je zato što je prirodna selekcija pogodovala razvoju gena i mehanizama koji nam omogućuju izvlačenje hranjivih tvari i energije iz hrane dostupne u našem okruženju.
Uzmimo kao primjer toleranciju na laktozu. Svi ljudi mogu probaviti majčino mlijeko kao dojenčad, ali nakon što je s dojenjem gotovo, obično prestanemo proizvoditi enzim laktazu, koji razgrađuje laktozu. To je zato što mlijeko nije bilo glavna namirnica u našoj prehrani sve do pripitomljavanja stoke prije otprilike 10.000 godina.
Međutim populacije koje su uzgajale stoku, poput onih u Europi, na Bliskom istoku i u Africi, razvile su se tako da su nastavile proizvoditi laktazu i u odrasloj dobi, što im je omogućilo probavu mlijeka. S druge strane, populacije koje se nisu oslanjale na stoku, poput Kineza i Tajlanđana, Pima Indijanaca s jugozapada Amerike i Bantua iz Zapadne Afrike, do danas su ostale netolerantne na laktozu.
Slično tome, sposobnost izdvajanja šećera iz škrobne hrane se razlikuje među populacijama, ovisno o tome koliko kopija određenog gena nasljeđuju. Populacije koje su tradicionalno jele hranu bogatu škrobom, poput naroda Hadza, imaju više kopija ovog gena od populacija koje su jele hranu bogatu mesom, poput Jakuta u Sibiru. To im omogućuje učinkovitiju razgradnju škroba dok žvaču, zahvaljujući djelovanju sline u ustima.
Ovi primjeri pokazuju svestranost ljudskog probavnog sustava i našu sposobnost prilagodbe različitim vrstama prehrane. Zbog toga tradicionalna prehrana, poput biljne prehrane Tsimanea i jakutske prehrane bogate mesom, može biti zdrava za određene populacije.
Ali ne radi se samo o genetici, okolina također igra ulogu. Na primjer, narod Nochmani s Nikobarskog otočja uz obalu Indije se oslanja na bjelančevine iz insekata kao glavni dio svoje prehrane. I dok ovo možda nije tipičan izbor za većinu nas, to je održiva i hranjiva opcija za ovu određenu skupinu.
Budućnost ljudske prehrane
Dakle, što sve ovo znači za budućnost ljudske prehrane? Jasno je da ne postoji jednoznačan odgovor. Naši geni, okoliš i stil života igraju ulogu u određivanju prehrane koja je najbolja za optimalno zdravlje. Ali postoje neke opće preporuke koje se mogu dati na temelju onoga što znamo o tradicionalnoj prehrani i zdravstvenim ishodima autohtonog stanovništva. Prehrana bogata cjelovitom hranom biljnog podrijetla, pripremljenom tradicionalnim metodama i konzumiranom u umjerenim količinama vjerojatno je najzdraviji izbor za većinu ljudi. Također je važno voditi računa o tome odakle naša hrana dolazi i uzeti u obzir održivost naših izbora.
Naravno, nije potrebno potpuno izbaciti životinjske bjelančevine iz prehrane, ali je važno upamtiti da je umjerenost ključna jer se velika konzumacija crvenog mesa povezuje s povećanim rizikom od srčanih bolesti i raka.
Zaključno, evolucija ljudske prehrane je složena i fascinantna tema, a učeći iz prehrane i načina života autohtonog stanovništva, možemo dobiti uvid u ispravne izbore za dobrobit vlastitog zdravlja.