Foto: 123rf
TREND JE danas malo popustio, no i dalje se jako često može čuti da pojedina nestašnija djeca sigurno pate od ADHD-a (Attention Deficit/Hyperactivity Disorder). To mora da je ADHD!
Čudno, toliko djece s tom "dijagnozom" iako stručna javnost kaže kako sam pet posto djece zaista ima tu dijagnozu i to u blažem obliku što znači da je postotak onih s težim oblicima ovog poremećaja još i manji.
Stoga - ako sumnjate da vaše malo nestašno dijete, koji, je uzgred rečeno, mlađi od otprilike pet godina - jednostavno prestanite sumnjati. Šanse da vaše dijete zaista ima ADHD jako su male pa se stoga radije pomirite s tim da je vaše dijete samo živahno i nestašno. Ako mislite da je vaše dijete drugačije jer se ne može skoncentrirati na samo jednu stvar, ako svake sekunde traži neku drugu zabavu, glasno je i ima ga svugdje - bez brige. Vi ste samo jedan u nizu roditelja s jednim u nizu nestašnim djetetom.
Pročitajte više: Nestašno dijete - uspješan čovjek
Tvrdi to profesor Eric Taylor s Britanskog instituta za psihijatriju koji kaže da blaži oblici hiperaktivnosti mogu biti itekako korisni te da ljudsko društvo treba svoje hiperaktivce.
Kod nas se već nekako uvriježilo da se za svako preveselo dijete već ispod glasa spominje ta četveroslovna dijagnoza, a da pritom tek rijetki znaju kako je tu dijagnozu moguće postaviti tek negdje u predškolskoj dobi te da ona istovremeno ne znači da se radi o djetetu čiji su roditelji automatski također hiperaktivni ili da je dijete loše odgojeno. A baš je to najčešće glavni razlog što laici tako olako opisuju zdravstveno stanje nekog djeteta. Uglavnom ne svog.
Isto tako, uvriježeno je i mišljenje da se toj dijagnozi ne pridaje isti značaj svugdje u svijetu pa se tako na hiperaktivno dijete, kao i ono s postavljenom dijagnozom ADHD-a u Velikoj Britaniji ne posvećuje neka posebna pažnja, dok se primjerice u Americi ta dijagnoza čak i previše liječi.
Oni koji pate od tog poremećaja odnosno genetskog defekta kojeg pogoršava anarhična okolina, često su nepažljivi, preaktivni i impulzivni. Problem se počinje očitovati u školskoj dobi, s obzirom da takva djeca imaju snažne reakcije, ali nisu baš najbolji u planiranju pa se zato često zna reći kako takva djeca ometaju nastavu.
No nastavu ometaju i normalna hiperaktivna djeca i zato se ova dijagnoza ne smije miješati s tom normalnom hiperaktivnošću. Doduše, ako se dijagnoza ne drži pod nadzorom i ne liječi, može doći do značajnijih problema u odrasloj dobi. Jedan od takvih problematičnijih simptoma su vidljiva nervoza, nagon za samozlostavljanjem, potpuno odvajanje od okoline i povlačenje u sebe, što su svakako znakovi za djelovanje.
Dakle, dijagnoza nije šala, no opet napominjemo - relativno je malen postotak ljudi koji imaju pravu dijagnozu, a koja se sa stopostotnom sigurnošću može utvrditi snimanjem mozga jer se pokazalo da su kod osoba s ovom dijagnozom područja mozga zadužena za samokontrolu znatno manja nego kod osoba bez dijagnoze.
Liječenje se provodi najčešće uz lijekove ili uz biheviorističke intervencije.