HRVATSKI premijer Andrej Plenković je na današnjoj sjednici vlade rekao da je postignut dogovor s Crkvom oko gradnje novog Dinamova stadiona. Eto, igrom slučaja, uoči izborne godine iznenada su najavljene gradnje kampa reprezentacije, novih stadiona u Rijeci i Splitu, a potom i u Zagrebu.
“Mi ćemo danas usvojiti odluke o sklapanju dvaju sporazuma o razumijevanju, jedan sa Zagrebačkom nadbiskupijom, drugi s Gradom Zagrebom, a u vezi rekonstrukcije stadiona i izgradnje ili rekonstrukcije objekata Katoličke crkve na deset lokacija u Zagrebu, što će biti na zadovoljstvo brojnih vjernika", rekao je Plenković i dodao kako se ovime stvaraju preduvjeti za izgradnju primjerenog stadiona za potrebe Dinama i hrvatske nogometne reprezentacije.
Novo je to poglavlje u tragediji nazvanoj "Novi stadion u Zagrebu" koju skupina autora piše više od 25 godina. I dok se može raspravljati je li stadion zaista prioritet u trenutku kad, recimo, na Jakuševcu prijeti katastrofa epskih razmjera, činjenica je da ovaj put gradnja stadiona ne bi išla na trošak građana i poreznih obveznika nego, kako se pisalo, francuskog investitora Bouygues.
Maksimir bi trebala graditi tvrtka koja je izgradila Stade de France
Riječ je o istoj tvrtki koja je 1998. godine izgradila Stade de France i koja je u Hrvatskoj već izgradila novi zagrebački aerodrom kao i drugu cijev tunela Učka. Francuzi bi u novi Maksimir i sav popratni sadržaj (manji atletski stadion, šoping-centar) uložili oko 120 milijuna eura, a za uzvrat bi tražili koncesiju na 40 ili 45 godina.
No ništa neće proći bez famoznih natječaja na koji se moraju javiti Francuzi kao i drugi potencijalni investitori, ali ljudi upućeni u čitav proces, koji su željeli ostati anonimni, tvrde da je ovaj put priča zaista otišla dosta daleko i da se stvarno upalilo nekakvo svjetlo na kraju tunela.
Bude li sve prema planovima, sadašnje maksimirsko ruglo trebalo bi biti pretvoreno u prašinu i šutu zajedno s više od 150 milijuna eura koliko je od 1997. godine investirano u vjerojatno najveći spomenik korupciji u povijesti moderne Hrvatske.
Priča o obnovi starog, a kasnije i izgradnji novog Maksimira seže još u prošlo stoljeće i eru Franje Tuđmana koji je zamislio novi stadion sa 60.000 mjesta. Što je Tuđman zamislio u to vrijeme, namjeravao je i ostvariti pa su 1997. na Maksimir ušli bageri.
Prema projektu arhitekata Branka Kincla i Nikole Filipovića prvo su na jug i istok postavljene sjedalice, a 1998. srušena je stara sjeverna tribina i krenulo se s izgradnjom nove. U drugoj fazi radova tribine su trebale biti spuštene skroz do terena, trebala je biti uklonjena atletska staza i postavljen krov nad tri od četiri tribine. Sve je trebalo biti gotovo sredinom 2000. godine.
S Tuđmanom umrla i gradnja stadiona
Do prosinca 1999. godine izgrađena je sjeverna i djelomično rekonstruirana zapadna tribina, odnosno njezin gornji dio za ukupno 360 milijuna kuna za koliko su se u to vrijeme po Europi od temelja gradili novi stadioni. No u prosincu 1999. Tuđman je umro, a radovi na Maksimiru su stali.
Milan Bandić je 2000. godine najavio da će za "samo" 20 milijuna maraka završiti zapadnu tribinu što je samo po sebi dovoljno bizarno. Iznos se kroz sljedeće četiri godine udvostručio nakon što je nekome na pamet pala sjajna ideja da Hrvatska s Mađarskom organizira Europsko prvenstvo 2008. godine.
Krenuli se sa završnim uređenjem sjeverne tribine na kojoj su trebali niknuti velebni poslovni prostori i zaista je teško pobrojati sve desetke milijuna kuna troškova koji su se misteriozno pojavljivali svakih par godina. Sve je trebalo biti završeno do 2008. godine, da bi Bandić 2007. promijenio plan.
Umjesto jednog najavio je gradnju tri stadiona, jedan u Maksimiru, jedan na Kajzerici i atletski na Sveticama. Objavljen je i natječaj, a na njemu je pobijedila tvrtka Alpine Bau uz ponudu od astronomskih 250 milijuna eura. Stadion je trebao biti završen prema onom idejnom projektu iz devedesetih, ali ni od toga nije bilo ništa.
Došla je financijska kriza pa je Bandić rekao kako bi najbolje bilo konzervirati Maksimir na deset ili više godina jer "nije vrijeme za velika ulaganja". Za to vrijeme Grad je, barem na papiru, svake godine trošio milijune kuna na održavanje i saniranje kako bi stadion uopće mogao funkcionirati.
Počeo otpadati beton s tribina
U vrijeme kad je 2008. sa zapadne tribine pao komad betona na jedan automobil tijekom utakmice s Linfieldom u kvalifikacijama za Ligu prvaka, pojavila se studija legendarnog "Plavog vulkana" kapaciteta 50.000 gledatelja koji se trebao graditi na Kajzerici.
Za potrebe izgradnje trebala su se srušiti dva paviljona na Velesajmu, a 2010. godine predstavljen je i troškovnik u visini od 122 milijuna eura, ali i to je ostalo samo na studiji. Pisale su se i plaćale razne studije idejnih projekata na što su se trošili milijuni, a navijači se na Maksimiru ni nakon ušminkavanja 2011. godine nisu imali gdje, s oproštenjem, popišati. Postavljene su nove sjedalice (s kojima je kasnije također izbila afera), ušminkana je atletska staza, ali sve to bila je samo fasada i ništa konkretno.
Zdravko Mamić je 2011. zavapio da mu Bandić napravi krov nad glavom da bi Bandić 2013. najavio da će kroz dvije godine završiti natkrivanje zapada i sjevera za, pazite sad, 40 milijuna eura. Srećom, ni to nije zaživjelo budući da su Mađari, Poljaci i ostali za taj novac gradili nove stadione od temelja.
Priča o stadionu ponovno se aktualizirala nakon što je Hrvatska osvojila srebrnu medalju na SP-u u Rusiji. Bandić je nakon povratka reprezentacije iz Moskve organizirao press-konferenciju na Kajzerici na kojoj je najavio erupciju već zaboravljenog Plavog vulkana.
Bandić aktualizirao Plavi vulkan
"Mi nismo Rusija i ne trebaju nam stadioni kakve je Putin izgradio za Svjetsko nogometno prvenstvo. Naši nogometaši su svojim rezultatima zaslužili nacionalni stadion i ja ću, čim se ova euforija oko dočeka smiri, pozvati predsjednika vlade Andreja Plenkovića i predsjednika HNS-a Davora Šukera da sjednemo i dogovorimo se oko izgradnje stadiona čiji bi kapacitet bio 35.000 gledatelja i čija bi cijena bila između 100 i 120 milijuna eura. Grad Zagreb pokrio bi 70 posto troškova cjelokupne investicije u koju bi bilo uključeno i 30 posto troškova zemljišta", trubio je Bandić.
Od toga nije bilo ništa, kao ni od najave Dinamova predsjednika Mirka Barišića koji je na božićnom domjenku 2018. rekao da Dinamo sam kreće u izgradnju novog stadiona iako nije objasnio kako bi to klub, koji godišnje ima jedva milijun eura dobiti, trebao financirati.
Barišić je tom prilikom rekao da će Dinamo već 2020. godine igrati na novom stadionu. Maksimir je u međuvremenu postao po život opasna građevina i pukom srećom netko na njemu i oko njega nije nastradao.
Godine 2019. sa zapada je ponovno otpao komad betona nakon čega je navučena mreža ispod tribine kako netko ne bi stradao, a samo slučajno nije kad je par mjeseci kasnije sa stadiona otpala ogromna staklena stijena i pala par metara od skupine djece.
Dinamo ima idejni projekt
Došao je i zagrebački potres nakon kojeg su ploče popadale i sa sjevera, a zauvijek je zatvorena istočna tribina. Dinamo i hrvatska reprezentacija nastavili su se sramotiti pred klubovima i reprezentacijama iz inozemstva na maksimirskom ruglu koje je redovito od HNS-a dobivalo licencu za europska natjecanja.
Ovaj put je možda stvarno sve dogovoreno. Nikad prije vlada nije ovako otvoreno stala iza projekta gradnje novog stadiona, a on bi trebao biti građen prema projektu arhitekta Otta Barića koji je 2021. predstavio viziju novog Maksimira koji je Dinamo prihvatio i apelirao na vlasti da se isti izgradi.
Novi stadion trebao bi zadovoljavati sve najviše današnje standarde i trebao bi primiti oko 35.000 navijača. Imao bi više od 3000 VIP mjesta, sve popratne sadržaje i mogao bi ugostiti europska finala kao i velike koncerte. To je stadion koji bi trebali graditi Francuzi.
Ono što nitko ne zna jest kad bi isti mogao biti gotov. Spominje se i izgradnja nove Kranjčevićeve na kojoj bi Dinamo trebao igrati dok se gradi novi Maksimir. Za sve to tek mora biti raspisan natječaj, netko na njemu mora pobijediti i tek onda bi se krenule zabijati lopate...