Uključivanje Ukrajine u NATO nakon prisiljavanja Rusije da se vrati na granice prije 2014. bio je jedini strateški cilj o kojem su čelnici EU razmišljali od ruske invazije prije tri godine. Nažalost, puno prije reizbora američkog predsjednika Donalda Trumpa ovaj je cilj skliznuo u domenu neizvedivosti.
Prvo, ratna ekonomija ruskog predsjednika Vladimira Putina pokazala se božjim darom za njegov režim. Drugo, čak ni Trumpov prethodnik Joe Biden nije bio voljan forsirati članstvo Ukrajine u NATO-u, dajući tek nejasna obećanja. I, treće, postojalo je snažno protivljenje obiju stranaka u Sjedinjenim Američkim Državama da se NATO-ove trupe bore uz Ukrajince.
Dakle, u iskazu nevjerojatnog licemjerja javni istupi u stilu "Putin je novi Hitler" nikada nisu rezultirali obvezom da će se itko boriti uz Ukrajince sve dok Putinova vojska ne bude poražena na terenu. Umjesto toga, kukavički je Zapad stalno slao oružje iscrpljenim Ukrajincima kako bi u njegovo ime porazili "novog Hitlera" - ali ipak sami.
Neizbježno i unatoč hrabrom držanju brojčano slabijih ukrajinskih vojnika, jedini strateški cilj europskih čelnika pretvorio se u prah - stvarnost koja bi postala neporeciva bez obzira na to tko bi prošlog studenog postao predsjednik SAD-a.
Trump je to samo iznio s brutalnošću koja odražava njegov dugogodišnji prezir ne samo prema ukrajinskom predsjedniku Volodimiru Zelenskom već i prema samoj EU. I tako, bez ikakvog plana B, Europa oslabljena dva desetljeća dugim ekonomskim padom sada se bori da odgovori na Trumpovu politiku prema Ukrajini.
Nakon Münchenskog sporazuma 1938. godine Winston Churchill je rekao da je Nevilleu Chamberlainu "ponuđen izbor između rata i sramote. On je izabrao sramotu i imat će rat." Zbog tjeskobe da ne počine istu pogrešku, čelnici EU spremaju se ponoviti je: njihov pristup "rat do pobjede" ustupit će mjesto ponižavajućem miru koji će Trump radosno nametnuti njima i vladi Zelenskog, kada na kraju počnu preklinjati.
Iako je nedvojbeno točno da Europa mora ili biti na visini zadatka ili se raspasti, pitanje je - kako se uzdići? Što zapravo nije u redu s Europom? Što najviše nedostaje Europskoj uniji? Nevjerojatno je da Europljani ne mogu prepoznati odgovor koji im stoji pred nosom: Europi nedostaje pravo ministarstvo financija, ekvivalent State Departmenta, te parlament s ovlastima da odbaci odluke Europskog vijeća. Što je još gore, još uvijek nema rasprave o tome kako zatvoriti ove zjapeće rupe u europskoj institucionalnoj arhitekturi.
EU se uvijek bojala početka bilo kakvog mirovnog procesa u Ukrajini upravo zato što bi razotkrio njezinu golotinju. Tko bi predstavljao Europu za pregovaračkim stolom, čak i da nas Trump pozove da se pridružimo? Čak i kad bi Europska komisija i Europsko vijeće potezom čarobnog štapića stvorili veliku i dobro naoružanu vojsku EU, tko bi imao demokratski autoritet da je pošalje u bitku da ubija i bude ubijena?
Štoviše, tko može podići dovoljno poreza da osigura stalnu borbenu spremnost vojske EU? Međuvladino odlučivanje u EU znači da nitko nema demokratski legitimitet za donošenje takvih odluka. Kad je Ursula von der Leyen, predsjednica Europske komisije, nedavno najavila svoju novu inicijativu ReArm Europe, ponovno su navirala tužna sjećanja na nesposobni Junckerov plan, Zeleni dogovor i Plan oporavka. Očekuje li itko ozbiljno da će Francuska povećati svoj ionako neodrživ deficit javnih financija kako bi financirala oružje?
U nedostatku institucija za provođenje vojnog kejnezijanizma jedini način na koji se Europa može ponovno naoružati jest preusmjeravanje sredstava iz svoje raspadajuće društvene i fizičke infrastrukture - dodatno slabeći Europu koja već žanje gorku žetvu narodnog nezadovoljstva, koje potiče uspon ekstremno desnih snaga diljem kontinenta. I zbog čega? Vjeruje li itko da će Putina odvratiti Europa, koja možda ima još nešto granata i haubica, ali se sve više udaljava od mogućnosti federalne uprave potrebne za odlučivanje o pitanjima rata i mira?
ReArm Europe neće učiniti ništa da Ukrajina dobije rat. Međutim, to će gotovo sigurno odvesti EU dublje u postojeći gospodarski pad - temeljni uzrok slabosti Europe. Kako bi Europljani bili sigurni pred dvostrukim izazovima koje postavljaju Trump i Putin, EU se mora upustiti u vlastiti slojeviti proces Peace Now.
Prvo, EU mora izravno odbaciti Trumpov predatorski napor da se dočepa prirodnih resursa Ukrajine. Zatim, nakon otvaranja mogućnosti ublažavanja sankcija i vraćanja 300 milijardi dolara zamrznute imovine (koja se ne može istodobno koristiti kao adut za pregovaranje i za rekonstrukciju Ukrajine), EU bi trebala započeti pregovore s Kremljom, nudeći perspektivu sveobuhvatnog strateškog aranžmana unutar kojeg Ukrajina postaje ono što je Austrija bila tijekom Hladnog rata: suverena, naoružana, neutralna i onoliko integrirana sa Zapadnom Europom koliko njezini građani žele.
Treće, umjesto trajnog zastoja između dviju velikih vojski duž dogovorene granice, EU bi trebala predložiti demilitariziranu zonu duboku najmanje 500 kilometara sa svake strane, pravo na povratak svih raseljenih osoba, podjelu vlasti u upravljanju spornim područjima i Green New Deal za ratom razorena područja, koji zajednički financiraju EU i Rusija. Sva otvorena pitanja treba riješiti u pregovorima koji se vode pod pokroviteljstvom Ujedinjenih naroda.
Na kraju, EU bi trebala iskoristiti mogućnost ublažavanja carina na kinesku robu (osobito zelene tehnologije) i sankcija na izvoz tehnologije za otvaranje pregovora s Kinom s ciljem novog sigurnosnog aranžmana koji smanjuje napetosti i uključuje Kineze u zaštitu suvereniteta Ukrajine.
Ako doista želimo ojačati Europu, prvi korak nije ponovno naoružavanje. To je iskovati demokratsku uniju bez koje će stagnacija nastaviti nagrizati europske kapacitete, čineći je nesposobnom obnoviti ono što je ostalo od Ukrajine nakon što Putin s njom završi.
@Project Syndicate
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala