Nakon što je Eugen Savojski umirio Osmansko Carstvo, a Habsburška Monarhija doživjela procvat kao jedna od najjačih sila u Europi sredinom 18. stoljeća, ostale zemlje samo su čekale svoju priliku da joj otmu moć. Prilika koja je stigla zvala se Rat za austrijsko nasljeđe, a taj sukob završio je na današnji dan 1748. godine.
Velike muke Karla VI.
Karlo VI. vladao je Habsburškom Monarhijom, čije su se zemlje prostirale duž cijele Europe. Vladali su Austrijom i Mađarskom, na jugu Hrvatskom i slovenskim vojvodstvima, imali su svoje ljude na čelnim pozicijama na sjeveru i jugu Italije, a vladali su i Češkom i Nizozemskom.
Zato nije ni čudo da je Karla uhvatila ozbiljna panika kad je shvatio da će umrijeti jednog dana bez muškog nasljednika. Tako je 1713. godine donio Pragmatičnu sankciju, dokument kojim izjavljuje da njegovu krunu mogu naslijediti i ženski pripadnici njegove loze.
Na umu je imao svoju kći, zdravu, sposobnu i ambicioznu Mariju Tereziju, za koju su mnogi plemići smatrali da je dostojna uloge koju joj je namijenio otac. Znali su to i vladari drugih europskih monarhija, što je bio samo dodatan razlog da je ne priznaju.
Oni su se već u Karlovoj starosti potajno nalazili i dogovarali kako će oformiti koaliciju protiv Austrije te napokon stati na kraj hegemoniji Habsburgovaca u srednjoj i istočnoj Europi.
Početak rata
Samo dva mjeseca nakon što je Marija Terezija preuzela prijestolje, stigle su grozne vijesti sa sjevera. Novi kralj Pruske Fridrik okupirao je pokrajinu Šlesku, koja je bila de facto najbogatija habsburška pokrajina zbog svojih nalazišta ugljena, željeza, olova i srebra. Mlada kraljica bila je užasnuta te je tražila savjet od tatinih najodanijih prijatelja, koji će joj pomoći preživjeti rat.
Uskoro stiže još loših vijesti: Bavarska, Saska, Francuska i Španjolska oformile su vojnu koaliciju protiv Habsburgovaca i nagovijestili rat. Španjolska je htjela posjede u Italiji, Francuska u Nizozemskoj, dok su njemačke saveznice nastojale proširiti svoj teritorij i utjecaj unutar Svetog Rimskog Carstva.
Ipak, nakon inicijalnih prepada, na bečki dvor počele su stizati i dobre vijesti. Nizozemska, najzabačenija habsburška pokrajina, odlučila je priznati Mariju i počela pomagati s novcem i ljudstvom. Isto je napravila i Velika Britanija, ne zato što im je Marija bila simpatična, već zato što su čuli da je Francuska krenula u rat, pa si nisu mogli pomoći da joj barem nekako ne napakoste. Mariji su obećali svu pomoć koja joj je potrebna, samo neka pregazi Francuze.
Mir u Aachenu
Rat je trajao mučnih osam godina, s pobjedama i porazima na obje strane. Na današnji datum sklopljen je mir u Aachenu, pri čemu su napravljene neke male preinake granica u Europi. Iako je Španjolska dobila nešto malo teritorija, a Francuska još manje, generalno obje zemlje nisu profitirale od rata. Francuska je mogla osvojiti puno više, no kombinirane snage Velike Britanije i Nizozemske nisu to dopustile.
Postoje samo dvije bitne stavke potpisanog mira u Aachenu. Prva je bila to da će sve potpisnice priznati Karlovu Pragmatičku sankciju iz 1713. godine, pa će time Marijina pozicija biti zacementirana. Druga stavka je da će zemlje priznati Prusku stečevinu Šlesku. Ovo je teško palo bečkom dvoru, no nisu mogli ništa protiv vrlo profesionalne pruske vojske, pa su potpisali.
Pruska se generalno smatra jedinom pobjednicom Rata za austrijsko nasljeđe. Pretvorila se iz nevažnog sitnog kraljevstva u respektabilnu državu, a njen uzlet od tog trenutka bit će konstantan, sve dok joj Napoleon ne pomrsi planove.
Marija Terezija ostaje habsburška kraljica
Marija je tako preživjela Rat zbog potpore tatinih savjetnika, jakih vanjskih saveznika, ali i činjenice da su je kod kuće uvelike bodrili. Ugarska je nakon višemjesečnih pregovora odlučila priznati Sankciju 1720-ih, a kad je počeo rat, bila je u potpunosti predana Mariji i Beču.
Međutim, prva grupacija plemića koja je podržala Karlov plan o nasljedstvu bila je ona iz Zagreba. Hrvati tog vremena generalno su voljeli Habsburgovce, poglavito zato što se radi o vremenu kad Turci postaju sve manja prijetnja.
Kao periferna provincija na rubu kršćanske Europe koja je vidjela Eugena Savojskog u akciji, Hrvatska se vrlo lako dogovorila da će podržati Karlovu ideju. Svoju verziju Pragmatičke sankcije donijela je 1712. godine, dakle, godinu dana prije nego što ju je izdao sam car.