KAD SE SPOMENE Sarajevo, grad pun znamenitosti i raznolikosti, većina prvo pomisli na sarajevske ćevape i Baščaršiju. Dio grada u kojem nitko nije bio, a da ćevape nije probao. U gradu je nepisano pravilo da se ćevapi poslužuju u somunu sa sitno sjeckanim lukom i jedu bez pribora. Najčešće porcije su petica u pola somuna i desetka u cijeli. Može se naručiti i kajmak, a često se umjesto soka naručuje jogurt ili kiselo mlijeko. Lokalci tvrde da su ćevapi bolji zimi nego ljeti jer se zimi, kada ima puno manje prometa, svi više potrude pridobiti mušterije.

Sve ćevabdžinice svoj recept drže u tajnosti i to je jedan od razloga što su negdje bolji, a negdje lošiji. Posjetili smo deset najpoznatijih lokalnih ćevabdžinica kako bismo provjerili gdje su nam najbolji.

"Što je ovo?!", šokirat ćete se kad u srcu Baščaršije dobijete porciju ćevapa iz Petice, ćevabdžinice u vlasništvu slavne sarajevske nogometne obitelji Ferhatović. Tek kad ugledate taj komadić mesa u somunu, shvatit ćete zašto se u Sarajevu kaže da svugdje možete otići na ćevape, ali samo kod Ferhatovića na ćevapčiće.

Minijaturni su, dva do tri puta manji od uobičajene veličine ćevapa, najskuplji na Baščaršiji, ali sve to na kraju nadoknade okusom. Nisu prepečeni, mekani su, sočni i blago začinjeni, a somun tanak i hrskav. U Petici je uvijek velika gužva. Ljudi stoje vani desetak minuta i čekaju da se oslobodi neki stol, a na ćevape se čeka ponekad i više od 20 minuta. 

Prije 15-ak godina, ćevabdžinica Hodžić, koja se nalazi u istoj ulici gdje i Petica, bilo je mjesto gdje su se u Sarajevu jeli najbolji ćevapi. Gužva je bila ogromna, radilo se kao na traci, ali ljudi koji ovdje žive, kada su ćevapi u pitanju, ne praštaju pogreške. I kako to bude u ovom gradu, ako ti kvaliteta nije kao što je bila, Sarajlija ti više neće doći.

Već nakon par godina Hodžićevi ćevapi nisu bili ni blizu dobri kao na početku. Žilavi, tvrdi i suhi, jedva ih nekako progutate, somun previše mastan, pa čak ni luk vas svojim izgledom ne privlači da ga probate. Ali ako želite dobre sudžukice (domaće bosanske kobasice s roštilja) koje su pravi specijalitet, teleće kotlete ili vrhunske brizle, Hodžić je pravo mjesto.

Ćevabdžinica koja je uz Hodžića doživjela najveći pad popularnosti. Smještena je na Baščaršiji, odmah uz Peticu i Hodžića i najstarija je ćevabdžinica u gradu. Ime nije dobila po mrkvi, već po prezimenu vlasnika. Posljednjih godina stolovi su sve prazniji, a razočaranje ćevapima iz Mrkve sve veće. Premekani i bezukusni ćevapi, somun hladan i žilav... 

O popularnosti Želje, koji nosi ime jednog od dva najveća bosanskohercegovačka nogometna kluba, najviše govori to što u 50 metara na Baščaršiji imate ćevabdžinice Željo, Željo 2 i Željo 3. I sve tri su pune. 

Ćevapi su sočni, dobro pečeni, nisu žilavi, osjeti se miris roštilja, somun sočan i naparen... Godinama broj 1 u Sarajevu i godinama uz Peticu sve dalje od konkurencije. Jedina mana je što ćete se nakon posljednjeg zalogaja osjećati kao da ste istjerani iz ćevabdžinice jer će vas se konobari na razne načine pokušati riješiti kako bi vaše mjesto oslobodili za sljedeće goste.

Specijal je u jednoj stvari apsolutni pobjednik u konkurenciji baščaršijskih ćevabdžinica - usluga, ljubaznost i simpatičnost konobara je bez premca. Dočekat će vas s osmijehom i neće vas uznemiravati nakon što završite s jelom. Porcija je solidna, ćevapi su ukusni i najjeftiniji na Baščaršiji, samo bi somun mogao biti sočniji.

Cijena je i malo jeftinijia od uobičajene na Baščaršiji. Inače ćete za deset ćevapa u najpoznatijim ćevabdžinicama platiti deset KM (oko 40 kuna), a u Specijalu je desetka dvije marke jeftinija.

Besko je jedna od najpopularnijih ćevabdžinica koja nije u centru grada. Nalazi se u Hrasnom, naselju na lijevoj obali Miljacke između Grbavice i Čengić Vile. Prvi susjed Besku s jedne strane je ćevabdžinica Zmaj, a ispred se nalazi veliki parking pa ako odlučite sjesti u baštu Beska ili Zmaja, imat ćete osjećaj da jedete na cesti, a ne u ćevabdžinici. 

Ipak, ćevapi u Besku su dosta bolji od ambijenta u kojem sjedite. Sočni, dobro pečeni, normalne veličine. Somun nikakav spektakl, ali solidan, luk isti takav. Ako ste u tom dijelu grada i gladni, Besko je dobra opcija. I ćevapi su 30-ak posto jeftiniji nego u centru.

U Zmaju će vas osim ružnog ambijenta i ispušnih plinova automobila dočekati i poruka na cjeniku kojom vas vlasnici upoznavaju da oni nisu vlasnici istoimene ćevabdžinice Zmaj koja se nalazi na autobusnom i željezničkom kolodvoru. Srećom jer dva ovakva mjesta bila bi previše...

Važno je napomenuti da se u Sarajevu zna kolika treba biti veličina jednog ćevapa. Nakon što u Zmaju naručite porciju, dobit ćete ćevape koji veličinom više podsjećaju na kobasice, dva do tri puta veći nego na drugim mjestima. Čudni, zelenkasto-narančaste boje, nedovoljno pečeni, s previše začina, puni papra... Kad se uz to doda tvrd i prepečen somun, pravom Sarajliji odmah je jasno da se našao na krivom mjestu. 

Ako u Sarajevo dolazite autobusom ili vlakom, izvrsna opcija je ćevabdžinica Zmaj na kolodvoru. Veliki prostor kako vani, tako i unutra, lijep uređen i čist. Usluga ljubazna, a na ćevape ne čekate dugo što vam je bitno ako ste s puta stigli gladni. Sočni, mrvicu veći nego uobičajeni i malo začinjeniji nego ćevapi s Baščaršije, a somun fino pečen i naparen. 

Restoran koji se nalazi na Ilidži, periferiji grada, vrlo brzo je postao kultno mjesto u gradu za odlazak na ručak ili večeru. Najveći razlog popularnosti je karizmatični gazda Sejo Brajlović. Veliki restoran s baštom uz samu obalu rijeke Željeznice, danas je raj za gurmane, mjesto gdje se najbolje i najobilnije jede u BiH.

Osoblje je uvijek nasmijano, bez nervoze unatoč gužvama, a tu je uvijek prisutan i vlasnik koji svakog gosta pozdravi i veselo, širokog osmijeha popriča s gostom. Brajlović je jedan od prvih u Sarajevu počeo praviti ćevape isključivo od telećeg mesa i vrlo brzo se pročulo za njegove ćevape, dvije marke skuplje nego na Baščaršiji.

Somun koji dobijete je uvjerljivo najbolji u gradu, dovoljno mastan i naparen, a ćevapi se tope u ustima dok ih jedete. Ni preveliki, ni premali, sočni, ukusni... I pored toliko drugih poznatih specijaliteta u restoranu, mnogi odu kod Brajlovića i čekaju nekad i po pola sata red na ulazak u restoran samo zbog ovih telećih ćevapa. Dok čekate red, nemojte se iznenaditi ako vas vlasnici počaste ćevapima... 

Od 1978. godine Sarajevo ima i ćevabdžinicu s banjalučkim ćevapima nazvanu po banjalučkoj tvrđavi Kastel. Banjalučki ćevapi različiti su od sarajevskih po pripremi (mješavina više vrsta mesa uz dosta začina i jako puno bijelog luka), ukusu, izgledu i načinu serviranja.

Serviraju se kao pločice od po četiri ćevapa u nizu. Ako naručite malu porciju dobit ćete dvije pločice, a veliku četiri. Služe se u lepinji, a uz njih dođe dosta crnog luka i ljuti feferoni. Tko voli pikantnu hranu, vjerojatno će mu se od svih ćevapa u Sarajevu najviše svidjeti Kastelovi.